Najistaknutiji holivudski čudak (žao mi je gospodine Burton, ali vi ste se još davno prodali i izgubili tu titulu) i idol obožavatelja 'intelektualnih' komedija – Wes Anderson, posljednjih se godina dobrano 'zalaufao' sa svojim filmskim igrarijama što nameće jedno sasvim legitimno pitanje – Je l' to dobra stvar?
Kreativnost i originalnost mu nitko ne može niti smije osporiti, no je li njegov ego počeo dominirati i rušiti mu stvaralačku snagu? Odgovore na ta, ali i neka druga pitanja pružit ću vam nakon donekle suvislog sinopsisa.
Godina je 1950. Kad ozloglašeni, ali svejedno moćni trgovac oružjem i industrijalac Anatole ‘Zsa-Zsa’ Korda (Benicio Del Toro) preživi još jedan neuspjeli atentat tijekom kojeg u stanju kliničke smrti doživi pravo duhovno prosvjetljenje – već sljedeći put možda neće imati toliko sreće i netko će trebati preuzeti njegov posao i misiju – on u pomoć poziva kćer Liesl (Mia Threapleton), časnu sestru ‘pripravnicu’, koju je još kao malu djevojčicu poslao u samostan. Liesl opravdano nema veliko povjerenje u oca jer ju je napustio, prati ga loša reputacija, a govorka se i kako je zaslužan za smrt njezine majke.
Ipak, njih dvoje kroz nadolazeći period testiraju vlastiti odnos, a usput i pokušavaju oživjeti njegov famozni životni projekt znan i kao ‘Feničanska spletka’. Taj isti projekt se nimalo ne sviđa njegovoj poslovnoj konkurenciji zbog čega ga započnu opetovano sabotirati i uhoditi, a prvenstveno navedu i na poslovni rizik podizanjem cijene proizvoda koji je nužan za razvoj i finalnu realizaciju spomenutog projekta. Takav potez izazove prave turbulencije među njegovim partnerima zbog čega je uz pomoć Liesl i švedskog entomologa, tutora i asistenta Bjørna (Michael Cera) prisiljen izboriti se za njihovo povjerenje…
Suvisao sinopsis? Aham, pogotovo kad je u pitanju Andersonov film. Voljeli li ga vi ili ne, spomenuti genijalac nikad nije bio sklon svojoj publici olakšati posao lake konzumacije sadržaja kojeg nudi već bi joj mozgove usijao do maksimuma uz uobičajenu porciju skrivenih poruka, verbalnih dosjetki, galeriju totalno ‘opičenih likova’ i mnoštvo ‘slap stick’ momenata koji će vam razvući osmijeh od uha do uha.
Naravno, naći će se i ovaj put mnoštvo onih čiji intelektualni dosezi neće moći to s lakoćom pratiti niti imati strpljenja za sve te puste ideje, posvete i konfuzne situacije. U jednu ruku, imam i trunčicu empatije za spomenute jer autor nam ne potpomaže naše gledateljstvo iskustvo već provocira i traži suradnju, promišljanje, a na kraju i samo razumijevanje. Osobno sam dobio što sam i očekivao, međutim, počele su se tu razvijati i određene nepoželjne ‘nuspojave’.
Anderson je naime uvijek bi sklon bombardiranju gledatelja kojekakvim bedastoćama, apsurdnim situacijama i gegovima, bizarnim ponašanjem svojih likova i dijaloškim nebulozama koje izbacuju iz usta rafalnom paljbom, a to mi je kao i u slučaju njegova prethodna dugometražnog filma ”Asteroid City” i pogotovo serije kratkometražnih filmova koji su uslijedili, na momente djelovalo pre-pretenciozno, isforsirano i naporno. Ipak, ti osjećaji nisu bili fluidni već sporadični što me jako veseli, inače bi sva ova ludost koja mi se vrti pred očima, postala uzaludna i promašena.
Za ideju industrijske špijunaže i ambicioznih projekata/građevina na Bliskom istoku nehotično je pak zaslužan njegov punac (iliti tast) libanonskog podrijetla na kojeg je za života kao uspješan inženjer ostavio dojam iznimno mudre i inteligentne, ali istovremeno i zastrašujuće pojave. Dotični je naime imao običaj mnoge svoje vrijedne dokumente, uspomene i planove spremati u kutije za cipele što je Anderson slikovito prikazao i kroz film, a za inspiraciju glavnog lika su mu poslužile i stvarne persone poput armenskog naftnog magnata Gulbenkiana.
Fokus same priče je konkretno usmjeren na religiju i autorovo poimanje iste. Možemo li suočeni sa smrću postati prosvijetljeni, promijenjeni i produhovljeni? Što ostavljamo za sobom i koliko je to vrijedno našim bližnjima, a na kraju i samom društvu? Jesmo li za života svi robovi vlastitih ambicija, pohlepe i ega ili to možemo promijeniti? Anderson (scenaristički i Roman Coppola) nam postavlja sva ta pitanja kroz za njega karakterističan koktel ludosti i inovativnosti, humora i filozofskog promišljanja uz nevjerojatno koloritnu vizualnu i glazbenu pozadinu, ali i nebrojene posvete različitim sferama umjetnosti, kulture i povijesti.
Naravno, ne bi to bio tipičan ‘andersonovski’ film da kroz njega ne paradira čitava vojska poznatih glumačkih faca prevođenih uvijek veličanstvenim Beniciom Del Torom, iznenađujuće dobrom Miom Threapleton i Michaelom Cerom, urnebesnim Cumberbatchom, Hanksom, Cranstonom i Ahmedom pa sve tako do Billa Murraya koji logično glumi a kog drugog doli samog – Boga!
Anderson je autorski i dalje poprilično zagrijan, duhovit i konkretan premda bi ego mogao malo obuzdati jer bi ga u budućnosti suprotno mogao gadno prizemljiti.
OCJENA: 4/5
The Phoenician Scheme
Režija: Wes Anderson
Uloge: Benicio Del Toro, Mia Threapleton, Michael Cera, Riz Ahmed, Tom Hanks, Bryan Cranston, Mathieu Amalric, Richard Ayoade, Jeffrey Wright, Scarlett Johansson, Benedict Cumberbatch…
Žanr: Komedija, špijunski, kriminalistički
Trajanje: 105 min.