Premda bi mnogi pomislili suprotno, hrvatska i regionalna kinematografija već niz godina uspješno prate svjetski popularan trend snimanja glazbenih dokumentaraca
Premda bi mnogi pomislili suprotno, hrvatska i regionalna kinematografija već niz godina uspješno prate svjetski popularan trend snimanja glazbenih dokumentaraca pa su svoj ‘tretman’ među ostalima tako dobili i velikani poput: Arsena Dedića (”Moj zanat”), lider punk banda ‘KUD Idijoti’ – Branko Črnac (”Tusta”), lider ‘VIS Idol-a’ – Vlado Divljan (”Nebeska tema”), lider internacionalnog sastava ‘Kultur Shock’ – Srđan Gino Jevđević (”Grandpa Guru”), ali i određeni glazbeni smjerovi (op.a. ”Retro Boom” koji kazuje priču o domaćoj rockabilly sceni ili ”Iz sve snage” koji nam otkriva začetak i kraj domaće underground glazbene scene 90-ih godina).
Na red je konačno stigao i legendarni slovenski pjevač, kantautor, pjesnik, spisatelj i skladatelj, ma čudo od čovjeka – Zoran Predin.
Moram otvoreno priznati kako sa spomenutim glazbenikom nikad nisam bio ‘na ti’ jer, ruku na srce, jezična barijera me je odvratila od njegovog majstorskog rada u znamenitom sastavu ‘Lačni Franz’, a kasnije i solo karijere i prednost sam u svojim, sad već davnim, formativnim godinama prvenstveno davao Štuliću i Azri, Divljanu i Idolima, Mladenoviću i EKV, Beleu i Buldožerima (koji su paradoksalno također Slovenci) ili Canetu i Partibrejkersima. Nedavno održana zadarska premijera glazbene dokumentarne biografije naslova ”Praslovan” konačno mi je otvorila oči, uši i dušu. Predin je apsolutno zaslužio svoj film.
To bi bio neki formalni, šturi opis dokumentarca koji grebe, i to sasvim dovoljno duboko, po površini Predinova nevjerojatnog života i karijere. Je li se u 90 minuta moglo sažeti sve značajno iz privatnog ‘albuma’ i četiri desetljeća duge glazbene karijere ovog izuzetnog čovjeka? Naravno da nije. Maksimović je snimao i slagao materijal za film nekih pet godina (to se lako može zaključiti i po pojavljivanju neprežaljenog Balaševića koji je ovaj okrutni svijet napustio još u veljači 2021.) i u konačnici se našao zatrpan sa satima snimaka iz kojih je trebao izvući srž, sve prave razloge zbog kojeg Predina i dan-danas obožavaju generacije.
U tome je uglavnom i uspio. Malobrojna publika (srami se Zadre) u dvorani, i to primarno ona starije dobi, zdušno se smijala i uživala u nebrojenim anegdotama (izdvaja se ona s Vladom Divljanom i snimanju Live AID pjesme ‘Za milion godina’), dešifriranju njegovih dvosmislenih stihova i neotkrivenim detaljima koji su prikazani kroz igrane segmente (npr. Predinovo prijevremeno otpuštanje iz vojske ili opetovana šetnja kroz fiktivni mu posvećen muzej kojim u pratnji vodiča korača zapanjena četa stranih turista/obožavatelja skupljenih iz svih dijelova svijeta).
Redatelj/scenarist Slobodan Maksimović se ovdje fino poigrao stilski, nema što, složio dojmljiv i zabavan uvod s Dežulovićevom izmišljenom teorijom kako je Predin zapravo zamijenjen u rodilištu i kako mu je majka Bosanka s čime pojašnjava njegov status ‘balkanske barabe’. Kronološki je zatim pokrio sve njegove najznačajnije glazbene uspjehe, kroz Dežulovićev (opet) komentar s jednog druženja sa splitskom ekipom (Tomić, Gall) svima objasnio kako jezičnoj barijeri unatoč njegove/Lačni Franz pjesme poput ‘Naj Ti Poljub Nariše Usnice’ jednostavno bolje zvuče na slovenskom negoli našem ili engleskom jeziku premda bi uz njih stekao širu vojsku obožavatelja te nas je podsjetio kako je veliki Arsen Dedić u njemu prije ostalih zapazio fantastičnog pjesnika s kojim je snimio i zajednički album.
Raspadom Jugoslavije, a u drugoj polovici 90-ih i samog benda, Predin je počeo graditi zavidnu solo karijeru, stvarati nove žanrovske smjerove daleko prije negoli su postali globalno popularni, skladati navijačke himne, ali i provokativne partizanske numere sve kako bi se onomad suprotstavio desničarskoj vlasti u Sloveniji. Bilo je tu i ružnih epizoda poput incidenta na jednoj košarkaškoj utakmici, književnih uspjeha, emotivnih potresa uzrokovanih bolešću, na kraju i suradnje s Arsenovim sinom Matijom. Sve to, i mnogo više, redatelj nam otkriva kroz niz razgovora kako s navedenim akterima tako i samim Predinom i otkriva ga kao jednu nevjerojatnu talentiranu, skromnu, humanu, poniznu, ponekad samozatajnu osobu koja prkosi godinama i vremenu u kojem se talenti sve rjeđe otkrivaju i priznaju.
Zamjerke?
Na trenutke je konstrukcija filma pomalo kaotična, nepotrebno natrpana s galerijom poznatih faca (npr. Elvis J. Kurtović) koji prozbore kroz film možda rečenicu-dvije, ali sve u svemu, riječ je o jednom poučnom, duhovitom, povremeno i dirljivom dokumentarcu kakav je Predin zasigurno zaslužio.
Jedna stvar je sigurna, nakon gledanja ‘Praslovana’ (pjesma koju sam kasnije više puta provrtio), na Predina i sastav ‘Lačni Franz’ gledam nekim posve drugim očima što bi u prijevodu značilo – Bravo ekipa, stekli ste novog fana!-.
