Da, rat je teško sranje, osjetili smo ga i na vlastitim kožama (barem mi nešto stariji), a kako to kroz polu dokumentaristički pristup izgleda i na filmu, pobrinuli su se Mendoza i Garland.
Za vrijeme snimanja svojeg prošlogodišnjeg redateljskog trijumfa, distopijske noćne more – ”Civil War”, proslavljeni engleski autor Alex Garland si je u glavi već ‘kuhao’ novi projekt, ratni film čija će se radnja odvijati u realnom vremenu i koji će odisati autentičnošću. Kako bi to postigao, Garland se obratio koordinatoru akcijskih scena i vojnom savjetniku u ”Civil War-u”, Rayu Mendozi, koji mu je na to rekao kako ima za njega pravu stvar. Jeste spremni za ratne strahote?
Tijekom bitke za irački Ramadi 2006., vod specijalne postrojbe Navy SEALS-a pod okriljem noći okupira jednu od kuća iz koje će pružati logističku potporu kolegama marincima, no ispostavi se kako terorističke snage nadziru upravo njih i kako su se našli u neprijateljskom okruženju. Nakon iznenadnog napada terorista, glavni snajperist, a ujedno i bolničar, Elliott Miller (Cosmo Jarvis), biva ranjen zbog čega njihov zapovjednik Erik (W. Poulter) zatraži povlačenje i oklopnjake za izvlačenje. Ispostavi se kako tek tu započinju njihove prave muke…
Politiku sad po strani, Garland je sa svojim novim filmom želio gledateljima servirati ratovanje u realnom vremenu gdje osjećaji straha, užasa i napetosti preplavljuju njegove sudionike, a kako sam već u uvodu spomenuo, takvu priču mu je ponudio Ray Mendoza, bivši pripadnik Navy SEALS-a. Točnije, Mendoza je Garlandu inscenirao događaj u kojem je i sam izravno sudjelovao (op.a. u filmu ga tumači kanadski glumac D’Pharaoh Woon-A-Tai) sa suborcima tijekom jedne od najkrvavijih bitaka u Iraku. Fasciniran tom epizodom, Garland je zbog što uvjerljivijeg prikaza događaja Mendozi povjerio zadatak koredatelja i koscenarista, a ovaj je konzultirao svoje bivše suborce kako bi kronološki opis situacije bio apsolutno vjerodostojan.
Rezultat? Nešto zastrašujuće, krajnje brutalno i potresno. Da, rat je teško sranje, osjetili smo ga i na vlastitim kožama (barem mi nešto stariji), a kako to kroz polu dokumentaristički pristup izgleda i na filmu, pobrinuli su se Mendoza i Garland. Mnogi će možda i opravdano ustanoviti kako sam film možemo svrstati pod klasičnu američku militarističku propagandu, no osobno sam mišljenja kako je sam narativ ogoljen od bilo kakvih ideoloških ili političkih aspekata i kako je fokus ove ratne epizode bazirane na stvarnom događaju prepušten osjećajima straha.
Štoviše, Garland je zbog spomenutog prikaza autentičnosti želio za uloge angažirati isključivo bivše vojne specijalce, no kako je to ipak zahtijevalo dulju dramaturšku pripremu, odlučio se za provjerena mlada glumačka imena od kojih se neki nalaze u pravom zenitu popularnosti (Cosma Jarvisa svi pamte po ulozi u recentnoj hit TV seriji ”Shogun”, Josepha Quinna po TV seriji ”Stranger Things” i filmovima ”A Quiet Place: Day One” i ”Gladiator II”…) i moram priznati kako nije pogriješio. Kompletan casting je apsolutno pogođen.
Posve je vidljivo da su dečki prošli kroz striktan program ubrzane vojne obuke, naučili su vjerodostojno koristiti i njihovu terminologiju, a sudeći po pričama sa snimanja, stekli su i toliko čvrsta prijateljstva nalik onim pravih suboraca da su si za trajnu uspomenu sa snimanja gotovo svi tetovirali citat iz filma.
Naravno, Mendozino i iskustvo njegovih ratnih kolega iziskivalo je i pravu filmsku rekonstrukciju, a Garland i tehnički tim su je zgotovili na impresivan način. Zvuk (na snimanjima su bili prisutni i ogromni zvučnici koji bi s adekvatnom bukom iz glumaca izvlačili prave reakcije), kamera i montaža su doista fantastični i nerijetko se nalazite pod dojmom kako promatrate kakvo ratno izvještavanje uživo. Glumci (pogotovo spomenuti Jarvis, Quinn i Poulter) dočaravaju agoniju i šokove prilikom ranjavanja i neopisivih bolova koji su zatekli likove koje tumače i na momente vas prolazi jeza dok ih promatrate kako se privijaju i urliču.
Sva ona nevinost, mladenačka zaigranost iz prologa u kojem dečki sline, a zatim i glasno pjevaju i plešu uz video glazbenog hita ”Call on Me” Erica Prydza do kraja filma je potpuno nestala.
Ostali su samo ožiljci i doživotne traume, jednaki kao i za onu sirotu iračku obitelj čiju su kuću nepozvani zaposjeli i koja je u konačnici ostala samo krvava ruševina, bolni podsjetnik na sav apsurd ratovanja. Garland i Mendoza su ga dodatno naglasili i gotovo nadrealnim prizorom u kojem teroristi nakon sukoba redom izlaze iz svojih skrovišta kao da su se upravo završili igru ratovanja s frendovima iz susjednog kvarta. Jebeš sve ratove i one koji nas u njih opetovano uvlače!
OCJENA: 4.5/5
