Pročitajte novu kolumnu našeg Ivice Perinovića. Jeste spremni za jedan pravi kinematografski vrtlog emocija? Krećemo!
Mini ciklus predstavljanja oskarovskih kandidata prekinut ću ovog
tjedna iznimno zbog filma kojeg smo nakon duuugo vremena konačno
dočekali u domaćim kinima. U nekom poštenom svemiru bi pričali
kako se Cillian Murphy i drugu godinu za redom opravdano našao
među uglednim imenima kandidata za spomenuti najprestižniji
kipić, no on se ionako više ne treba nikom dokazivati.
Jeste spremni za jedan pravi kinematografski vrtlog emocija?
Krećemo.
Predbožićno je vrijeme 1985. Bill Furlong (C. Murphy) je radišni,
dobrodušni trgovac ugljenom koji od jutra do sutra prevozi svoje
‘crno zlato’ po kućanstvima i ustanovama u i oko irskog gradića
New Rossa sve kako njegovoj djeci i supruzi (E. Walsh) ne bi
ništa nedostajalo.
Da život u tom okruženju nije nimalo lagan, Billa neprestano
podsjećaju prizori izgladnjelih dječaka koji tumaraju ulicama dok
neki u očaju čak uzimaju i mlijeko iz posuda ostavljeno uličnim
mačkama. Na njegovu sreću ili bolje rečeno nesreću, kad je kao
dječak tragično izgubio majku (A. O’Casey) oko Billove skrbi se
tad pobrinula imućna gospođa Wilson (M. Fairley) i predradnik Ned
(M. McKenna) s kojim je njegova majka evidentno bila u
odnosu.
Danas, oni ‘sretniji’ se mogu nadati primanju u samostan gdje će
dobiti kakvu-takvu izobrazbu, hranu i steći radne navike.
Naravno, svi mještani, uključujući i Billa, znaju da je taj isti
samostan predvođen časnom sestrom Mary (E. Watson) unatoč svim
benefitima koje pruža zapravo mjesto prave patnje i užasa. Premda
su upoznati s okrutnim metodama časnih sestara koje provode iza
svojih strogo čuvanih samostanskih zidova, oni posramljeno šute
jer suprotno će vlastitoj djeci uskratiti jedinu mogućnost
školovanja.
Bill u više navrata posvjedoči nekim proganjajućim prizorima u i
oko samostana i u njemu se nakon toga nezaustavljivo počinju
gomilati osjećaji tjeskobe i krivnje…
U razarajuću snagu literarnih predložaka istaknute irske
književnice Claire Keegan mogli smo se uvjeriti prije par godina
(točnije, 2022.) kroz fantastičnu filmsku adaptaciju njezina
hvaljenog romana ”The Quiet Girl”, a da nas njezine priče mogu
dobrano uzdrmati, emocionalno rastopiti i oduševiti, ovom su
prilikom dokazali i tvorci filma njezina istoimenog romana
”Small Things Like These”.
Za to zasluge ponajprije idu samom Cillianu Murphyju koji je
oduševljen knjigom ideju o snimanju filma ‘došapnuo’ svojem
kolegi Mattu Damonu dok su zajedno radili na ”Oppenheimeru”. S
obzirom na činjenicu da je Damon sa svojim dugogodišnjim
prijateljem Benom Affleckom u to vrijeme taman osnovao
producentsku kuću ‘Artist Equity’, projekt se ‘zakotrljao brzinom
svjetlosti’. Murphy je dakako preuzeo glavnu rolu, scenarij je
ispeglao iskusni dramaturg Enda Walsh, a režija je dopala
talentiranog Tima Mielantsa koji je s Murphyjem već uspješno
surađivao na ultrapopularnoj TV seriji ”Peaky Blinders”.
Rezultat?
Ajmo redom. Priče o surovoj prošlosti Irske nerijetko su dobivale
i dodatne zastrašujuće konotacije kroz nehumane tretmane crkvenih
institucija i dijaboličnih persona koje su njima vladale i one
unutar filmskih produkcija zasigurno nisu nove (sjetimo se samo
briljantne drame Petera Mullana ”The Magdalene Sisters” u kojem
usput rečeno jednu od mladih i zlostavljanih časnih sestara
tumači Eileen Walsh koju je ovdje dopala uloga Murphyjeve
supruge).
No za razliku od većine sličnih filmova gdje smo pratili te
izmučene duše i svjedočili stravičnim zlostavljanjima kojima su
bili/e izloženi, ”Small Things Like These” prvenstveno kazuje
priču o krivnji, kako individualnoj tako i kolektivnoj. Svi sve
znaju, ali zbog straha iz odmazde – šute i gledaju svoja
posla.
Murphy na perfektan način utjelovljuje jednu takvu personu.
Srčanu osobu koja jednostavno više to ne može trpjeti unatoč
upozorenjima okoline, a prije svega onih vlastite supruge.
Neimaština je savršena podloga za utjerivanje straha, a kad isti
provodi institucija moćna poput katoličke crkve, svi pognu glave
te se prave da ništa ne vide i ne čuju.
Iako svjestan kako bi djelovanjem mogao ugroziti budućnost svojih
najmlađih kćeri koje još nisu ušle u samostanski sustav
obrazovanja (škola je u tim sredinama bila nedosanjan san) pa na
kraju i samu egzistenciju jer se ne zna da l’ bi ljudi nastavili
kupovati njegov ugljen nakon takvog čina, Bill Furlong je
razdiran osjećajima krivnje i odgovornosti.
Murphy takvoj kompleksnoj roli pristupa na maestralan način.
Mnogi će neznalački reći kako nisu uočili u njegovoj izvedbi
ništa posebno, ali spomenuti glumac je definitivno znao što radi.
Fizički konstantno pognut s pogledom ka podu, tiha, zamuckujuća i
nesigurna glasa, Murphyjev Bill nosi, možda ne teret cijelog
svijeta, ali svakako onaj svoje šutljive i posramljene zajednice.
Kroz gotovo sat i pol nijemo promatramo njegov unutarnji
konflikt, želju za preuzimanjem inicijative, a konačno i
djelovanjem. Naravno, taj put neće ići glatko, a do odluke mu ne
pomaže niti hostilna ili bolje rečeno, prestrašena okolina.
Posebnu izvedbu pruža dakako i uvijek pouzdana Emily Watson
(op.a. na prošlogodišnjem Berlinaleu je zaslužila Srebrnog
medvjeda za sporednu ulogu) kao poglavarka samostana. Naizgled
susretljiva, dobro naklona i zaštitnički postavljena, a u biti
krajnje dijabolična i opasna. Tim Mielants filmom dirigira sasvim
korektno, uz povremene ritmičke poteškoće koje su najzapaženije u
sekvencama Billovih prisjećanja na djetinjstvo, ali sve u svemu
je dobro ‘ukrotio’ ovako težak materijal.
Naravno, najveći obol je bez ikakve dileme pružio Murphy koji je
za svoju izvanredan posao svakako trebao dobiti veća priznanja,
no ponavljam, najveća nagrada za nas gledatelje je njegova
glumačka predanost ulozi. ”Small Thing Like These” je
definitivno ostvarenje vrijedno vaše pažnje.
OCJENA: 4.5/5
