Utorak popodne, ne znam što bih od sebe. Prevrćem televizijske programe, ali ništa me ne interesira dovoljno da bih zaustavio prst na botunu. Razmišljam o igranju Playstationa, ali to zahtjeva ustajanje s kauča, prespajanje kabela i pronalaženje DVD-a. Ma, ionako su mi sve igre dosadile... Neko vrijeme buljim u zid... A da iden do grada? Ma šta ću tamo, ništa se ne događa, grad je mrtav... Ma ne da mi se ništa...Hej, pa ona paučina u kantunu je bila manja jučer...

Možda se prepoznajete, malo tko od nas se nije našao u takvoj situaciji. Nekima je to svakodnevica. No, meni je tu bitna rečenica da se u gradu ništa ne događa. To je glupost. Iako nije ni blizu kako bi moralo biti, Zadar nudi svakome po nešto. Od sporta do heklanja. Hej, čekaj malo, reći će te, pa u prošloj kolumni si pisao kako mladima fali njihov prostor, da zato piju na rivi! Da, jesam i nabrajao sam tko su odgovorni zašto studenti nemaju svoj klub, mladi prostor, ukazivao na svijetle primjere drugih gradova i busao se u prsa. I to sve stoji.

Ali, znate li tko je uz institucije najveći sukrivac za dobar dio problema mladih u ovom gradu? Mi mladi.
Pokušajte zamisliti lik s početka teksta kako stoji na trgu po zvizdanu i držeći transparent, viče i galami u borbi za neka svoja prava. Malo sutra! Naš imaginarni pasivac bi vjerojatno u hladu kafića pio jutarnji macchiato i govorio:''Mate, vidi ovih budala što se deru. Ma, nego jesi vidija koeficijent za X na Atalanta-Empoli?''.

Ili, probajte zamisliti kako taj isti u svom kvartu osniva udrugu mladih. Ovo bi bio banalan i imaginaran primjer, no nažalost, stvarnih primjera ima koliko hoćeš, jer je većina mladih u našoj sredini pasivna. Ne da im se ništa! Indikativan primjer je katalog svih udruga mladih na području Republike Hrvatske.

Što mislite u kojoj regiji ima najmanje udruga? Prije otprilike mjesec dana, bio sam na tribini koja je za temu imala nezaposlenost mladih. Na tribini su bili predstavnici Zavoda za zapošljavanje, mladi poduzetnici, mladi aktivisti itd. Uglavnom, tribina je protekla u znaku (opravdanih) žalopojki o nezaposlenosti, nemogućnosti mladih da nađu adekvatne poslove osim u trgovačkim lancima itd.

Sve je to istina i sve je to žalosno. Ali, na kraju su gosti iz Zavoda za zapošljavanje, nakon brojnih napada na njih, iznjeli podatak da oni relativno često organiziraju seminare i radionice za mlade poduzetnike, nezaposlene, potencijalne obrtnike i slično. No, prosječan broj polaznika je 1.5 po seminaru! Zašto? Jer nismo znali i jer nam se ne da ići.

Dragi moji mladi sugrađani, dignite glavu iz pjeska, ili još bolje stražnjicu s kauča i pogledajte što možete napraviti sami za sebe. Da parafraziram JFK-a:'' Ne pitajte, što Zadar može napraviti za vas (jer neće puno) , nego pitajte što vi možete napraviti za Zadar''.

P.S. Ovaj odlomak nema veze sa temom, ali sam ga jednostavno morao napisati. Dakle, večeras sam bio na narodnoj fešti u Biogradu. Biograđani organizirali da svaki ugostitelj ima svoj štand na kojem će predstaviti svoju ponudu. Bila je masa ljudi, klape, vatromet i svakojake hrane. Naše dalmatinske, poput škampi, brudeta, pašticade, pršuta, školjki. Pa slavonski kuleni i kobasice, posedarski pršut itd. Sve same delicije! Ljudi bi došli do štanda, malo pojeli, pogledali, pristojno i bez neke velike gužve. Znate li do kojih se štandova nije mogle doći od silne svjetine i guranja. Do pizze i hamburgera! O tempora, o mores!