Elza Radulić-Toman

Prvoga dana ovoga tjedna smo vidjeli kako jedan strani turist pokušava snimiti naš najpoznatiji romanički spomenik, crkvu Svetoga Krševana s njezinom nadaleko poznatom apsidom na istočnoj strani crkve. I dok mu je jedna žena asistirala, ovaj se čovjek pomicao malo desno, malo lijevo, namiještao se, pet možda i deset minuta se trudio, ali nikako svojim fotoaparatom da uhvati cijeli istočni dio crkve i da dobije jedinstvenu sliku trobrodne bazilike s raskošnom apsidom, kako bi to opisali povjesničari.

Moguće da je i ovaj turist povjesničar i da puno znade o konkretnoj crkvi, koju je s toliko napora pokušavao snimiti. A snimanju uspješne slike su se ispriječile tende restorana "Zadar", onako goleme, koje su dobrim dijelom zagradile pogled na ovu jedinstvenu crkvu, na jedan od najvažnijih zadarskih spomenika kulture.

Ovo je tek jedan i to manji primjer onoga što se u zadnje vrijeme događa u Zadru, osobito u njegovoj staroj jezgri punoj povijesti, na koju smo ponosni, a na što nas upozoravaju sami građani.
Jedna Zadranka koja stanuje cijeli svoj pedesetgodišnji život u Varoši nam se požalila da od stolova i sjedalica koje niču poput gljiva poslije kiše po varoškim ulicama, ne može prolaziti, a odnedavno teško uspijeva ući u svoj portun. Ogorčena je gradskim odlukama da prodaju sve što mogu, pa i to malo uskih ulica i pločnika na Poluotoku.

Ona ima potpuno pravo, jer tko je zaposlenima u gradskome Odjelu za komunalne djelatnosti, ili Poglavarstvu koje amenuje prijedloge ovih prvih, dao za pravo da građanima oduzimaju i ono malo "zraka" u malenim ulicama našega staroga uskoga mediteranskog grada, koje bi prije mogli nazvati prolazima, nego ulicama.Vidjeli smo to u naravi i u svome najgorem obliku i ovoga utorka, kada je dan bio oblačan i kada su turisti nahrupili na Poluotok.

Nije se i doslovno moglo prolaziti! Nisu bile zakrčene samo gradske prometnice i nije se davalo "kraljevstvo" za bilo kakav parking, nego se naprosto nije moglo probijati pojedinim ulicama poput Kalelarge ili Jurja Barakovića, a pogotovo Mihe Klaića ili ulicom Borelli. I svi ostali dijelovi su bili prepuni ljudi, turista koji su došli iz svih okolnih ljetovališta, s juga i zapada, a samo s kruzera "The Emerald" iskrcalo ih se više od tisuću i htjeli su svi razgledati grad i njegove spomenike kulture, njegovu povijest, ući u poneki dućan, restoran ili pak kafić.

Poslije mnogih višegodišnjih upozorenja Ceha ugostitelja da Zadar treba dobiti tzv. strategiju ili zaštitu turističkih zona, po kojoj bi se točno znalo u kojemu dijelu grada će biti koliko određenih vrsta ugostiteljskih objekata, toga nema, ali zato u središtu grada ima kafića da im se ni broja ne zna I naravno, turisti se čude kakav to mi imamo grad, kakva su u njemu pravila, kako su ionako preuski prolazi, zbog stolova i sjedalica postali još uži, kako su to ugostitelji zavladali gradom, kako je u ovome gradu sve podređeno profitu. Gradske vlasti rasprodaju, eto i gradski zrak, jer se, ako si imalo klaustrofobičan, osjećaš da ne možeš disati!

I poslije mnogih višegodišnjih upozorenja Ceha ugostitelja da Zadar treba dobiti tzv. strategiju ili zaštitu turističkih zona, po kojoj bi se točno znalo u kojemu dijelu grada će biti koliko određenih vrsta ugostiteljskih objekata, toga nema, ali zato u središtu grada ima kafića da im se ni broja ne zna. Ali nema restorana, nema konoba, nema specijaliziranih malih ugostiteljskih objekata koji bi s nogu nudili nekoliko vrsta domaće hrane... Tisuće turista ni u ovaj utorak nije imalo gdje sjesti da bi nešto pojeli, odnosno kušali domaćega, zadarskoga.

Nekoliko postojećih rerstorana je bilo dupke puno, u nekima se kažu nam konobari, čekalo na red da se jedni dignu i mjesto zauzmu drugi.To nam turisti zamjeraju, pišu oni to i u knjigama žalbi, ali stvari se ne mijenjaju.

Dapače, ostaje i dalje na snazi politika nekolicine pojedinaca po kojoj se otvara kafić do kafića, a s njima se nastavlja zakrčenje ulica, velikih, ali i malih i najmanjih, prekrivanje stolova čudnim tendama, koje se nikako ne uklapaju u povijesnu sliku ovoga grada.