Novi početak westerna

Izvorni naslov: Il Buono, il Brutto, il Cattivo
Režija: Sergio Leone
Glumci: Clint Eastwood, Lee Van Cleef, Eli Wallach
Trajanje: 161 minuta
Godina: 1966.
Produkcija: Constantin Film

Bilo je krajnje vrijeme da se u ovoj kolumni napokon pojavi i jedan western. Pitanje bilo samo koji. Nakon podužeg razmišljanja, uži se izbor sveo na "Dobar, loš, ružan" i "Nepomirljive". No, kako ovaj potonji predstavlja (dostojni) kraj westerna kao aktivnog filmskog žanra, zaključio sam kako ne bi bilo prikladno priču početi pričati od kraja.

Ostao je dakle "Dobar, loš, ružan" (ili ako baš želite "Dobar, loš, zao" kako se kod nas uporno pogrešno prevodi). Film koji očito nije početak westerna, ali je zasigurno kruna "novog početka", kojim je ponovo probuđen jedan uspavani gigant. Western je dugo bio najrašireniji američki filmski žanr i mnogi su veliki redatelji, od Johna Forda do Howarda Hawksa, upravo njime udarili svoj autorski pečat na kinematografsku povijest. Ali, publika se polako počela umarati od crnih i bijelih šešira i klasičnih kaubojskih priča. Tražili su nešto novo, a western je polako počeo padati u drugi plan. Paradoksalno iako jest, i uvijek je bio, karakteristično američki žanr, da se western ponovo probudi bio mu je potreban jedan Talijan.

1964. Sergio Leone režirao je "Za šaku dolara", 1965. "Za dolar više" da bi svoju "dolarsku trilogiju" zatim okrunio s filmom "Dobar, loš, ružan", promoviravši pri tom Clinta Eastwooda u najveću glumačku ikonu 20. stoljeća. Spaghetti western, žanr koji je prije toga bio gotovo nepoznat izvan Italije, proširio se cijelim svijetom i izazvao jednako oduševljenje kod publike i kritike.

"Nema ti to smisla, filmovi o Građanskom ratu kod publike više ne prolaze", savjetovao je Leonea njegov prijatelj Orson Welles prije početka snimanja "Dobar, loš, ružan". No, Leone je ustrajao u svojoj namjeri i na dostojan način okončao trilogiju koju je otpočeo samo dvije godine ranije. Blondie, Angel Eyes i Tuco postali su neizostavan dio kanona popularne kulture, a "Dobar, loš, ružan" jedan od najcitiranijih filmova ikada, što nije mala stvar kad se uzme u obzir da u njemu i nema previše dijaloga. U prvih deset i pol minuta, nema ga uopće. Ali to je, zajedno s krupnim planovima lica svojih glumaca, uvijek bio jedan od Leoneovih karakterističnih redateljskih potpisa.

Nemoguće je govoriti o ovom filmu, a pri tom ne spomenuti legendarnu glazbenu podlogu Ennija Morriconea. Čuveno zavijanje inspirirano glasanjem hijene postalo je jedna od najprepoznatljivijih glazbenih tema u filmskoj povijesti, a danas se vrlo često može čuti i u obliku zvonjave mobilnog telefona. Morriconeova glazba u svakoj sceni savršeno prati zbivanja na platnu i maestralno se nadopunjuje s Leoneovim stilom režije, tako da je jedno bez drugog, zvuk bez slike, nemoguće uopće zamisliti.

A tu je onda i Clint Eastwood, popularni Blondie, čovjek bez imena, koji je u sva tri filma "dolarske trilogije" nosio isti poncho i nije nikom kroz te tri godine dao da ga opere kako ne bi izgubio na autentičnosti. Uz dužno poštovanje prema Lee Van Cleefu i Eliju Wallachu, koji su svoj posao odradili maestralno i neponovljivo, Clint je uvijek bio duša i srce trilogije. S napola zatvorenim očima, napola dogorenim cigarillom u ustima, nagnutim šeširom i čvrsto stisnutim usnama, Blonide je lik koji je svaki dječak želio biti kad odraste.

"Dobar, loš, ružan" jedan je jedini i neponovljiv, film čija je svaka tv repriza, koliko god česte one bile, uvijek dobrodošla i koji će biti rado gledan danas, sutra i za dvadeset godina. Klasik za sva vremena.