Na Poluotoku nema također niti jednoga putokaza za autobusni ili željeznički kolodvor, a strani ljudi ih trebaju

Elza Radulić-Toman

Jeste li ikada bili u knjižnici na Bilom brigu? To je područna knjižnica, dio Gradske knjižnice, ove naše velebne, bogate fundusom, događanjima, uredno održavane, jedne od najljepših i najsuvremenijih u zemlji, koju su naši građani odlično prihvatili i "prisvojili" i vrlo dobro je koriste.

Malo je Zadrana koji nisu bili u knjižnici u ulici Stjepana Radića, a znatno više bi ih posjećivalo i onu malenu na Bilom brigu, samo da znaju gdje se to ona nalazi. Upravo tako, mnogi naši sugrađani uopće neznaju gdje je locirana ta knjižnica, iako znaju da je negdje na Bilom brigu. Uz nju nitko ne prolazi, tek okolni susjedi i tek oni koji se u nju i zapute.

Ona godinama postoji, ima i dosta "vlastitih" naslova, a mogu se posuditi sve knjige, to jest iste koje i u Stjepana Radića. Ima i dnevni tisak, koji se može pročitati. No, vjerovali ili ne, ta knjižnica nema nikakvoga putokaza, koji bi posjetitelja upućivao na njezino postojanje, na njezinu lokaciju! A njoj čak i više nego drugim institucijama u našemu gradu treba putokaz, jer se nalazi unutar jednoga stambenog bloka, gotovo skrivena duboko u dvorištu i još k tome zaklonjena zelenilom. Mora se doći kroz stambena dvorišta i točno do vrata da bi se shvatilo da je to tu.

Koliko puta su nas stranci pitali gdje je katedrala, gdje je Sveti Krševan, ili neki drugi poznati spomenik/Foto: Boris Kačan

Mediji su više puta i to godinama ukazivali na ovaj propust, jer su ih i građani upozoravali, ali nitko se do danas nije odlučio postaviti makar i najmanji smjerokaz na Putu Pudarice, pa da se znade treba li skrenuti lijevo, desno, naprijed... Ravnatelj Gradske knjižnice je na novinarske paske odgovarao da se slaže, ali da to uopće nije u nadležnosti knjižnice, već Grada Zadra, vlasnika knjižnice (?), a gradska uprava uporno mudruje i šuti.

Nažalost, ovo je tek jedan primjer zadarskih "izgubljenih" institucija, jer znamo da ih ima puno više od ove knjižnice, koja je ipak drastičniji zadarski primjer. Naročito to dolazi do izražaja sada tijekom ljeta, kada u naš grad dolaze gosti, koji se u njemu teško snalaze. Jedna nam je Zagrepčanka rekla kako je tražila Katastar, ali da je uvijek dolazila na more!

Tako je, zadarsko je središte s tri strane okruženo morem, pa se neki u tome ne mogu snaći, a mi domaći tu rođeni, to niti ne primjećujemo, jer uglavnom znamo gdje se što nalazi. Kad već spominjemo Katastar i taj vrlo traženi ured, osobito ljeti, kada svoje zemljišne papire žele riješiti i oni koji ovdje imaju nekretnine, ali tu ne žive stalno, spada u one zadarske "zagubljene" institucuje koji se teže nalaze.

Kad već spominjemo Katastar i taj vrlo traženi ured, osobito ljeti, kada svoje zemljišne papire žele riješiti i oni koji ovdje imaju nekretnine, ali tu ne žive stalno, spada u one zadarske "zagubljene" institucuje koji se teže nalazeNi za njega smještenog "unutra" uz glavnu zadarsku ulicu iz koje se do njega stiže, u ulici Elizabete Kotromanić nema putokaza, kao ni s druge strane iz ulice Špira Brusine. Ista stvar je i s mnogim drugim zadarskim institucijama ili spomenicima, koji su izgleda dovoljni sami sebi.

Zadar je jedan od rijetkih gradova koji desetljećima ozbiljno boluje od "izgubljenih" adresa, od nedostatka putokaza. Istina, preklani je Grad preko Turističke zajednice investirao u tzv. smeđu signalizaciju, ali o njoj ovdje nije riječ, jer ona upućuje isključivo na turističke ili ugostiteljske gradske točke.

A u ovome turističkom gradu ima bezbroj raznih ureda, povijesnih i kulturnih spomenika, poput crkava, primjerice. Koliko puta su nas stranci pitali gdje je katedrala, gdje je Sveti Krševan, ili neki drugi poznati spomenik. Gdje je tržnica ili ribarnica, pitaju svakodnevno. Ali nigdje nema niti najmanjeg smjerokaza koji bi gostima pokazao u kome pravcu trebaju krenuti, na primjer da bi s Relje došli u katedralu Svete Stošije i s njezinoga zvonika doživjeli prekrasan, jedinstveni pogled na Zadar i okolicu. Ili da bi stigli na našu bogatu, jednu od najboljih tržnica u Hrvatskoj.

Na Poluotoku nema također niti jednoga putokaza za autobusni ili željeznički kolodvor, a strani ljudi ih trebaju.

Ma zašto mi moramo zaostajati u tako banalnim stvarima? Zašto moramo gostima uvijek isto ponavljati i objašnjavati? Pa valjda su odgovorni za ovaj grad vidjeli kako je to u drugim gradovima u nas, a da niti ne spominjemo u nekima vani, onima koji su poznata turistička središta. Pa odlaze i naši predstavnici, koliko mi je poznato, skoro svake godine na tzv. studijska putovanja izvan zemlje, ali što tamo rade i u što gledaju? Kopiraju li ono što je tamo bolje? Prema ovdašnjim rezultatima vidimo da od takvih putovanja nema puno koristi.