Godinama se u nas i javno govori kako bi najveća većina hrvatskih političara morala učiti hrvatski jezik, pa tek potom strane jezike, s kojima također nisu "doma"

Elza Radulić-Toman

Zahuktava se kod nas predizborna kampanja, političari se žure narodu reći da su oni posebni, da baš njihova stranka nudi bolji život, natjecanja u obećanjima su krenula. Neki pokazuju prst, drugi se ljute kad ih novinari ponešto pitaju, treći otvoreno obmanjuju...

Svi ti uniformni političari, pred kojima je mnogo pitanja, na koja javnost dobiva vrlo malo odgovora, koji nedvojbeno brane samo sebe i do besvijesti koriste svoje povlastice, koji su grabežljivi, a bili lijevi ili desni, svi su oni nepokolebljivi u jednome, reklo bi se običnom pitanju - ne mare kakvim jezikom se služe. Nije ih uopće briga kakvim jezikom se obraćaju onima od kojih žele glasove. Neke od njih, zapravo većinu, gledamo i slušamo već više od 15 godina i shvaćamo da nisu uopće napredovali, ni u čemu, osim mnogi od njih u stjecanju golemih trbuha, ili gubljenju kose, uopće u fizičkome izgledu su drugačiji, stariji.

Naravno, napredniji su i u bankovnim računima.
Dakle, vrebanja i vrbovanja glasača su počela, a u pustim govorima i nerijetko nesuvislim obećanjima riječi se baš i ne biraju. Ne samo u sadržaju, već nisu ni izrečene na ispravnom hrvatskom jeziku, onome koji je u ovoj zemlji služben i treba ga upotrebljavati u službenoj komunikaciji, što bi ti političari već jednom, poslije toliko godina javnih govora, trebali shvatiti.

Pojedinci sebe uopće ne slušaju dok govore, pa ni kasnije na snimkama, jer narcisoidni kakvi jesu, kako smo imali prilike saznati, svoje važnije javne nastupe snimaju, za što su im zaduženi obično članovi obitelji! Jedan među njima, primjerice, još nikada nije pravilno izgovorio riječ političar. On uvijek kaže "polčar"! Kod njega, ali i kod dijela drugih mu kolega u pojedinim riječima ne postoje samoglasnici.

Među našim velikim političarima, čak i "velikim Hrvatima" dobar dio rječnika uopće nije hrvatski, već srpski, kojega oni poštopoto žele zaboraviti. A umjesto da ga zaborave, oni ga koriste svakodnevno i nemaju pojma o tome. Ovdje moramo ipak priznati da najboljim hrvatskim jezikom među svim političarima govori Ivo Sanader, koji se izražava na pravom hrvatskom jeziku, nikada ne griješi, čak ni u naglasku, koji su nekima u javnim nastupima prava rak-rana.

Godinama se u nas i javno govori kako bi najveća većina hrvatskih političara morala učiti hrvatski jezik, pa tek potom strane jezike, s kojima također nisu "doma", bez obzira što zagovaraju ulazak Hrvatske u EU. Takvi smatraju da će uvijek, kao povlašteni soj, uza se imati prevoditelje, jer što bi se oni morali truditi. Za razliku od nekih hrvatskih većih tvrtki, koje se trude da im zaposleni govore strane jezike, poput primjerice HEP-a, pa svojim radnicima, koji to žele plaćaju učenje engleskoga jezika.

I u Zadru neke tvrtke, pa eto i "Elektra", ili Zavod za javno zdravstvo, svojim zaposlenicima plaćaju učenje engleskoga jezika. Vjerujemo da takvi već znaju hrvatski.

Nekada je u općini Zadar postojalo tijelo koje je odobravalo službene nazive tvrtkama, obrtničkim radnjama i slično i vodilo računa da to nazivlje bude na hrvatskome jeziku i da svi nazivi i natpisi budu jezično ispravniKad govorimo o hrvatskome jeziku u svakodnevnoj javnoj komunikaciji, onda ne možemo zaobići ni činjenicu kako se naš jezik ne poštuje na mnogim mjestima ni u Zadru, kako se o tim stvarima ne vodi briga. Nekada je u općini Zadar postojalo tijelo koje je odobravalo službene nazive tvrtkama, obrtničkim radnjama i slično i vodilo računa da to nazivlje bude na hrvatskome jeziku i da svi nazivi i natpisi budu jezično ispravni.

Danas toga očito nema, jer da ima ne bismo na mnogim mjestima sretali "radione", "točione", "praone", "slastićarne", a strani nazivi su posebna priča. Tako se po zadarskim izlozima kočopere "saldi", "sale" i druga slična sniženja cijena. A ima i engleskih naziva, ponekad i krivo napisanih.

No, vratimo se našim vrlim političarima, koji "liče" jedni drugima. Oni ne znaju da se liče zidovi, a ljudi i stvari sliče jedni na druge ili, pak, nalikuju jedni na druge, kao što dijete sliči ili nalikuje svojim roditeljima. S druge strane znamo da je u osobnoj, svakodnevnoj komunikaciji dopušten i iskrivljeni govor, netočano korištenje jezika, govor na dijalektu, nitko nas ne pita kako ćemo se privatno izražavati. Možemo kako želimo.

Ali je pravilan govor potreban u službenoj i javnoj komunikaciji. To je obveza svih, pa i političara. Oni svojim nemarom zapravo podcjenjuju one kojima se obraćaju. A mali hrvatski jezik neće nitko drugi sačuvati, ako nećemo sami.