Svi oko tebe znaju, a ti ne znaš. To je tema svakog razgovora i sredstvo za prekidanje neugodne tišine. Svi znaju što, kada, kako, s kim, a ti se praviš da čitaš poruku na mobitelu. Kada ti netko postavi to pitanje, pokunjeno pogledaš u pod i kažeš:»Pa, ne znam još!».

Pitanje je naravno, kamo ćeš za Novu godinu? Ako se prepoznajete u ovim prvim redcima, zajedno ćemo razmišljati kakve su nam opcije.

Prvi i najjeftiniji aranžman je gradski trg. Cijena, prava sitnica! U ponudu je uključeno mjesto ispred pozornice, vatromet, tjelesna toplina drugih slavljenika i nastup nekog reno(uko)miranog imena s naše glazbene scene. Doduše ta renomiranost je proporcionalna odriješivosti kese gradskih vlasti i veličinom grada. Što je grad manji to je renomiranost lokalnija. Tako će u npr. u Zagrebu pjevati Prljavci ili Toni Cetinski, dok će u Labinu možda pjevati Elio Pisak. Konzumacija nije uključena u cijenu, već možete po vlastitom guštu kupiti kakav Ribar ili Simfoniju, ovisi što vam želudac može podnijeti.

Uvijek popularno riješenje je fešta u stanu, s tim da postoje dvije varijante. Prva je do četiri osobe, dakle dva para ili jedan par i dvoje individualaca od kojih jedno ili oboje računaju na oblokanost i moguće sparivanje. Dajte mašti na volju. To je uglavnom miran tip zabave s nekoliko boca pristojnog vina, Duškom i Barbarom na TV-u i promatranjem vatrometa s balkona u ponoć.

Druga varijanta je tulumčina od dvadesetak ljudi u stanu od nekog naivca koji je ozbiljno shvatio obećanje «da će mu se pomoći očistiti stan sutra do podne». Svi daju lovu za cugu i hranu, dan prije se ide u Kaufland i nakon rasprava tipa «što će nam toliko piva, Ivana i ja pijemo samo votku» kupi se sve što je potrebno za razvalu. Zabava krene oko devet, a do ponoći barem dvojica povraćaju. Sve završi kad netko zapali bor s prskalicom ili razvali bračni krevet od roditelja domaćina.

Lokalni kafići i diskoteke uvijek imaju na ponudi doček Nove godine. Platiš tristotinjak kuna i zajedno s još stotinjak ljudi slaviš u prostoru koji prima za pedesetak ljudi. U cijenu je uključen švedski stol (pršut, sir i francuska s kojom ćete se oko četiri ujutro gađati), neograničena konzumacija (s tim da su Chivas, Martell i ostala skuplja pića misteriozno nestala s ponude lokala) i šampanjac (nekakav slatki gemišt čije je otvaranje vrhunac večeri).

Ono što iritira na takvim zabavama je stalni red u WC-u. Lik bude unutra deset minuta i onda po izlasku razrogačenih očiju ode od pisoara. Budući da je ogromna gužva, velika je šansa da završite ispolijevan/a pićem. S tim da se na bijelu odjeću u pravilu prolijeva crno vino. No, sve se to zaboravi kad DJ odvrne «Dalmaciju u mom oku» i «Nemoj se udavati». Sutra popodne se pitaš zašto si dao tristo kuna na ono što inače imaš svaki vikend.

Ako ste dubljeg džepa ili vam ide na kladionici, najbolje je uzeti putovnicu u ruke i preko granice. Na istok u Sarajevo ili Kupres, na sjever u Budimpeštu ili Prag ili na zapad u staru Europu. Novi ljudi, mjesta i valute, sve je to sad bliže nego ikad prije. Ovo zvuči kao najprimamljiviji izbor, no ne jamči dobar provod. Za prošlu Novu godine sam bio u Bukureštu i nisam doživio ništa što ne bih mogao tu. Dobro hajde, zajedno s Rumunjima sam ušao u Europsku uniju.

Možete otputovati na drugi kraj Zemlje, potrošiti brdo love, popiti litre pića i opet imati šugavi doček Nove. Isto tako, može biti ludilo od dočeka na autobusnom kolodvoru ili u portunu od neke zgrade. Dobri prijatelji i prava atmosfera se ne mogu kupiti novcem, za sve ostalo, tu je Mastercard.