Robin Williams na stolici ili kako je poezija postala cool

Izvorni naslov: Dead Poets Society
Režija: Peter Weir
Glumci: Robin Williams, Ethan Hawke, Robert Sean Leonard, Josh Charles
Trajanje: 128 minuta
Godina: 1989.
Produkcija: Touchstone Pictures

"Carpe Diem... Iskoristite dan, momci..."

Gorenavedena fraza preuzeta iz Horacijevih "Oda" u današnjem je društvu vrlo raširena. Latinska sintagma Carpe diem postala je slogan svih ambicioznih yuppieja koji se uspinju po društvenoj ljestvici surovog kapitalističkog svijeta, a za njenu učestalu uporabu najviše je zaslužan film "Društvo mrtvih pjesnika". Budite sigurni da je raznorazni salonski filozofi i nadobudni poslovnjaci u usponu koji ciljaju da jednog dana postanu stupovi društva nisu naučili čitajući antičku poeziju.

"Društvu mrtvih pjesnika" mnogi zamjeraju pretjeranu patetičnost, glumačku neodmjerenost, brojni će ga kritičari spremno okarakterizirati kao limunadicu i odbaciti bez prevelikog razmišljanja. Tko zna, možda su i u pravu? No, što se autora ovog teksta tiče, "Društvo mrtvih pjesnika" i više je nego zaslužilo nositi epitet filmskog klasika.

Australski genijalac Peter Weir nikad nije bio redatelj koji snima filmove za široku publiku. Nakon "Galipolja" i "Godina opasnog življenja" postalo je sasvim jasno kako će on svoju sreću potražiti u nešto pretencioznijim, art vodama. Nakon izuzetno produktivnih 80-ih, u kojima je režirao i "Obalu komaraca", da bi sve kulminiralo "Društvom mrtvih pjesnika", u 90-ima je snimio tek tri, također vrlo solidna filmska uratka ("Zelena karta", "Neustrašivi", "Trumanov show").

Iz ovih je naslova sasvim jasno kako je "Društvo mrtvih pjesnika" najbliže što je Weir ikad došao filmskom mainstreamu (ako izuzmemo "Master and Commander" iz 2003.), i upravo je taj film, paradoksalno, njegov svojevrsni labuđi pjev. Nitko ne može osporiti kvalitetu ranijespomenutih uradaka, ali nikad prije, ni kasnije, Weir nije s publikom vodio dijalog na tako prisnom, osobnom nivou. "Društvo mrtvih pjesnika" mnoge je duboko dirnulo svojom toplinom, s Weirovim likovima se živjelo i patilo. A u prilog mu svakako ide i činjenica da su zbog njega književnost barem na tren zavoljeli i ljudi kojima su stranice klasične literature relativno strane.

Robin Williams je i prije ovog filma osvojio srce američke publike pojavljivanjem u humorističnim serijalima, te jednoj od boljih komedija (ili možda tragikomedija) 80-ih, "Dobro jutro, Vijetname", ali Weir mu je prvi dao priliku da dokaže kako je sposoban da bude puno više od običnog komičara (što je kasnije napravio i za Jima Carreyja). Williams na trenutke možda preglumljava, ali čak ni tad ne iskače iz zadanih okvira svog lika - profesora književnosti kakvog bi svaki srednjoškolac poželio.

Osim što je od Williamsa učinio ozbiljnog glumca, Weir je "Društvom mrtvih pjesnika" afirmirao i niz mladih glumačkih talenata, prije svega Ethana Hawkea i Roberta Seana Leonarda, dok se Josh Charles, nažalost s vremenom utopio u mutnim holivudskim vodama. Za svijet u kojem vrijediš samo onoliko koliko vrijedi tvoj posljednji film, Charles nije dovoljno dobro birao filmove u kojima će nastupiti. Ali zato je u "Društvu mrtvih pjesnika" odigrao ulogu koja se pamti.

Stoga, za kraj, samo jedan kratak savjet - iskoristite dan i ukoliko još niste, a čak i ako jeste, pogledajte "Društvo mrtvih pjesnika". Ono je putokaz u jedan magični svijet kojeg je teško napustiti i istinska poslastica svakom filmofilu.