Elza Radulić-Toman

O pušenju i nepušenju zadnjih dana svi govore, svi imaju nešto za reći, pa je red da i mi o tome progovorimo. Možda će ovaj tekst biti malo preosoban, oprostite mi zbog toga. Jer nije isključeno da nekome pomognem, s obzirom da imam vlastitoga iskustva oko odvikavanja od te ovisnosti.

Istina, bit će tome uskoro točno dvadeset godina, a bila sam dotad okorjeli pušač, onaj kojemu nije bila dovoljna jedna dnevno, već još polovica druge kutije.

Kad bolje razmislim, a ovih dana kada se o tome puno govori i razmišljam češće o tome periodu svoga života i gotovo da ne mogu vjerovati da sam to bila ja. A imala sam i dijete, što je još poražavajuće.

Savjetovali su mi neki prijatelji da bi mi bilo pametnije prestati s tim, prvo zato što imam malo dijete. Drugi su mi pokazivali kako crna gusta gadljiva tekućina od tek pokoje cigarete ostaje u cigaršpicu, a takva ista se taloži i u plućima pušača, jedna doktorica je čak crtala kako mi izgledaju začepljena pluća, roditelji su mi uzalud govorili... Ništa me nije moglo pokolebati.

Jednom sam prestala na mjesec dana i opet počela iznova. Teško sam mogla napisati rečenicu bez cigarete.

Jednom sam prestala na mjesec dana i opet počela iznova. Teško sam mogla napisati rečenicu bez cigarete

No, ipak mi je poslije brojnih upozorenja počelo dolaziti do svijesti da pušenje ne donosi dobra, da bi bilo vrijeme da odbacim tu mladenačku ludost, koja mi može samo zagorčati, a nikako pomoći. I poslije dužih priprema donijela sam čvrstu odluku, jednoga dana studenog, kada sam se prehladila, malo teže sam disala i poslije ručka nisam zapalila.

Izdržala sam nekoliko dana i stalno sebi ponavljala da mogu još i da se bez toga ipak može. Da su sve ostalo čiste zablude. Moram priznati da sam možda i dvije godine razmišljala o tome, padalo mi je je um, ali nikada nisam poklekla.

Jednom u tome razdoblju sam i sanjala da idem pijacom i vučem dim "do koljena", ali moja volja je bila jača. Poslije otprilike dvije godine ja bih se bila zarekla da nikada više neću uzeti cigaretu. Zaboravila sam, dakle, da sam ikada pušila, a moja su se pluća očistila, a tek ormari.

To je moja priča o vlastitom odvikavanju, koja govori da je u ovoj "disciplini" ipak najvažnija volja i čvrsta odluka o tome. Bez toga se nikada nećete odviknuti. Nitko i ništa izvana, izvan vaše glave, vam u tome neće pomoći.

Svi pušači koji su počeli razmišljati o prestanku pušenju, a da ih je sve više kažu nam ljekarnici koji tvrde da stotine ljudi dolazi u potragu za lijekom koji će im pomoći u nikotinskom odvikavanju, trebaju znati da liječenju od te ovisnosti neće pomoći puno ni flasteri, žvakaće gume, tablete, hipnoze, nema čarobnoga štapića, ako oni sami nemaju motiv, dobru volju i odlučnost.

Ne deklarativnu, nego onu koju su sebi stvarno obećali. A treba biti od riječi, poštivati rečeno.

Motiv može puno učiniti, osobito onima koji nemaju dovoljno novaca. Zamislite one koji jedva preživljavaju, a nalaze novac za cigarete. Ako popuše samo jednu kutiju na dan, mjesečno za to troše više od 600 kuna, gotovo 100 eura, a ako su im potrebne dvije kutije, to je dvostruko.

Tolikim novcem zapravo polako, ali sigurno spaljuju svoje zdravlje. Kad je riječ o zdravlju, mora se reći da mladi ljudi najčešće na to niti ne pomišljaju, što je prirodno stanje. No, oni bi se mogli podsjetiti kako je pušenje ipak rizično ponašanje, ovisnost od koje se s godinama teže odvikava.

Čini mi se da je većina naših građana podržala Vladinu odluku o zabrani pušenja u zatvorenim prostorima, koja vjerojatno još neće stupiti na snagu, možda ni ove godine. Jer, treba zadovoljiti ugostitelje, koji su se odmah pobunili, proizvođače cigareta, koji daju velike novce u državni proračun, a treba biti i "in" kako je to u većem dijelu EU.

A zdravlje ljudi je, nažalost, opet zadnje i u ovoj priči. Na njemu uvijek netko itekako zarađuje: oni koji proizvode cigarete, oni koji ih ševrcaju, ali i oni koji proizvode razne sumnjive lijekove za odvikavanje od nikotina.