Elza Radulić-Toman

Prijatelj mi je ispričao kako je bio na pregledu kod jednoga zadarskog doktora u bolničkoj ambulanti.

-Znaš u pet-šest minuta, koliko je sve to trajalo, taj doktor me niti jedan jedini put nije pogledao u oči! Gotovo nije progovorio, pipnuo organ radi kojega sam tamo bio, nešto malo napisao i to je to, izlaže moj prijatelj tu dogodovštinu iz jedne ordinacije, želeći mi kazati da se često upravo takav "dijalog" vodi između nekih doktora i pacijenata.

Toga ima u Zadru, jer moj prijatelj ima ordinacijskih i bolničkih iskustava i iz drugih bolnica, jedne zagrebačke i jedne inozemne. Zašto su neki liječnici iznad pacijenata, zašto takvim svojim odnosom podcjenjuju one radi kojih su tamo?

Nekada, prije 30, 40, pa i više godina moglo se takvo nešto i tolerirati, jer je tada bilo malo doktora, ali i tada su sami sebe smatrali posebnom kastom, svjesni da o njima mnogi ovise, a nisu imali konkurenciju.

No, danas je drugo vrijeme. Ljudskost bi im trebala biti na prvome mjestu, ali nekima je baš ta komponenta na ljestvici vrijednosti dosta nisko. Danas je većina pacijenata s doktorima na ravni, obrazovani su, imaju i znanja, pa ipak, kako bi se narodski kazalo, neki doktori opet misle da su uhvatili boga za bradu, puni su sebe, ali i između sebe nerijetko su ljubomorni.

Danas je većina pacijenata s doktorima na ravni, obrazovani su, imaju i znanja, pa ipak, kako bi se narodski kazalo, neki doktori opet misle da su uhvatili boga za bradu, puni su sebe, ali i između sebe nerijetko su ljubomornRazgovarali smo na ovu temu s jednim uvaženim doktorom, koji je u zadarskoj bolnici do mirovine proveo skoro 40 godina, ostavio je tamo puno traga, bio je vrlo cijenjen od kolega, ali i od pacijenata. Od njega su mlađe kolege puno naučile, pa i o odnosima doktor - pacijent. Ovaj liječnik tvrdi da danas u našim bolnicama taj odnos nije dobar. On ističe da bi trebalo liječnicima dok se educiraju puno više govoriti o etici i humanosti.

-Jer, znate, pacijent ima svoje probleme, svoje strahove, dileme i treba ga shvatiti, napominje ovaj naš uvaženi sugovornik i dodaje da bi zdravstveno osoblje trebalo stvoriti humaniji odnos s pacijentom. -Tada se ne bi događalo da se u bolnicama govori "o onome miomu", "o onome karcinomu", "o onome iz sobe te i te", što je zapravo strašno, govori ovaj zadarski umirovljeni doktor.

On dodaje da svaki pacijent ima svoje ime i prezime, kako onaj inženjer, političar, poznati direktor, tako i onaj radnik iz Benkovca ili zemljoradnik iz Nadina. Ovima se nerijetko obraćaju sa "ti".

Naš sugovornik se svojedobno liječio u jednoj svjetski poznatoj klinici i kaže da se tamo ni u snu ne može dogoditi da medicinska sestra uđe u bolesničku sobu i ne pozdravi i ne predstavi se.

-Sestra bi trebala radi prisnijega odnosa svakoga pacijenta oslovljavati s imenom, kao i to isto tražiti od pacijenta. To se radi svuda tamo gdje se u liječenju vodi briga i o humanoj komponenti, a što je itekako važno u liječenju.

I sami smo imali priliku vidjeti kako to izgleda u najpoznatijoj na svijetu klinici za kardiologiju, onoj u Houstonu. Najprije, tamo uopće nije problem doći u posjet ni danju ni noću, a osoblje je toliko ljubazno, da nama s Balkana to postaje čak neugdno. Da su liječnici prisni s pacijentima odmah smo shvatili kada nam je vrhunski doktor ponudio da ga slikamo s pacijentom, kojemu smo bili u posjetu.

A higijena je tamo posebna priča. Primjerice u stotinama dugačkih hodnika u ogromnom kardiološkom neboderu na svakih nekoliko metara je aparat s dezinfekcijskim sredstvom i svi prolaznici svako malo protrljaju ruke, onako u hodu. Netko će reći da je lako njima kad imaju novaca, ali to je druga strana medalje i ove priče.

I naši liječnici su znali čim su se odlučili za to humano i uzvišeno zvanje da neće imati američke plaće, ali možda su neki već tada znali da će ući u krug podmitljivih, jer znamo da je naše zdravstvo na samome vrhu hrvatske korumpiranosti.

Možda baš odatle dolazi namrgođeno lice onoga doktora s početka ove priče.