Elza Radulić-Toman

Ovih je dana novi ministar zdravstva pustio "probni balon" o reformi zdravstva koja nas najvjerojatnije očekuje. Pa što bude. Najavljivanje nečega o čemu se nema jasne slike, ni jasnih kriterija kod nas je postala uobičajena praksa, po kojoj se uvode novosti u naš svakodnevni život.

Takve nepripremljene novosti ponekad uopće ni ne zažive, tako da nakon galame po medijima dolazi do njihova gašenja. Kad govorimo o zdravstvu, tako je primjerice i s uvođenjem participacije, specijalnoga nameta od deset kuna na recepte i uputnice. I to je nekome pametnjakoviću palo na pamet i uvelo se, bez pravoga razmatranja.

Lutajući za rješenjima koja bi donosila još novca i to je bilo jedno, ali bez neke velike koristi. Jedino su stariji i siromašniji građani imali problema izdvajati još 30 kuna mjesečno za taj namet. A kako smo mi sve to već platili izdvajajući za zdravstvo, ljudi su galamili, mediji pisali, a vladajući čak u predizbornoj kampanji najavljivali ukidanje, uskoro nas to i čeka.

I evo, ministar koji se vjerojatno bolje razumije u ženske spolne organe, nego u pripremu propisa i financije, sada najavljuje kako će svi Hrvati morati plaćati dopunsko zdravstveno osiguranje! Novih 80, spominje se čak 180 kuna na mjesec. Samo dan dva nakon te vrlo jasne javne izjave, ministar je izjavio da nije mislio baš na sve građane.

Ministar ginekolog kaže da će takva novost u Hrvatskoj biti na snazi kada se uvede porezni broj, kada se točno bude znalo što i koliko tko ima, pa bi bogatiji plaćali više, a siromašniji manje, a najsiromašnijima bi plaćala država, zapravo opet mi.

Naš vrli ministar još nije podsjetio nas i sebe ni kako zaposleni svakoga mjeseca plaćaju i te kakve novce u zdravstvenu kasu, a koliko su tek platili oni koji su radili 40-ak godinaAli, nije rekao koliko bi koji od njih plaćali. Ne kaže ni koliki bi bio cenzus, što bi u tome kontekstu značilo biti bogat i bogatiji, odnosno siromašan i najsiromašniji, gdje je tu granica. Znamo mi i bez ministrova objašnjenja da će bogatiji bolje proći, kao i obično, a da su siromašni i Bogu teški, a kamoli ne državi.

Naš vrli ministar još nije podsjetio nas i sebe ni kako zaposleni svakoga mjeseca plaćaju i te kakve novce u zdravstvenu kasu, a koliko su tek platili oni koji su radili 40-ak godina. Tako smo mi građani ove zemlje već platili i preplatili naše liječenje, izdvajajući mjesečno više od 15 posto svoje plaće u zdravstveni doprinos.
Zašto moramo dodatno plaćati ono što smo već platili? -pitaju građani.

U ovoj se zemlji još provodi zdravstveni sustav koji se temelji na solidarnosti. Svi plaćaju zdravstvo iz svojih plaća, a liječe se samo bolesni. Svi znamo barem jednoga koji radi godinama, ili je čak odradio dugi radni staž, a nikada nije bio na bolovanju.
Takav solidarni sustav je uvijek štimao, a zašto danas ne štima?

Zašto su nam bolnice u tolikim gubicima? Zašto se u nekima i stropovi ruše bolesnicima na glavu? Zašto su, a nema tome davno (danas ne znam kako je), bolesnici iz kuće donosili u bolnicu ne samo toaletni papir, nego i jastuke?

U našu, zadarsku bolnicu. Razmišlja li tko da bi se golemi novac prikupljen od zaposlenih ( a da ih je više?) drugačije rasporedio? Zašto se gomilaju nove službe u zdravstvu, poput od 1. siječnja novoga Zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite na radu (kojeg li naziva?), a koji još nije profunkcionirao?

Staro je ukinuto, a novo je uvedeno samo na papiru. Eto i to su tipična hrvatska lutanja i nesnalaženja, uvođenja novoga pošto-poto. A bez predhodno dobro pripremljenih promjena.