Budući da su ispitni rokovi, ovih dana sam intenzivno gledao televiziju. Intenzivno znači da sam je palio u prosjeku dva puta dnevno. Obično provrtim programe, konstatiram da nema ništa vrijednog gledanja i ugasim dalekovidnicu. No, ono što sam doživio ovaj vikend neko vrijeme će udaljiti daljinski od mene. Upalio sam TV za vrijeme dva događaja koja su me uvjerila da je primoštenski načelnik u pravu kad odbija plaćati pretplatu.

 

Prvi je bio nekakav izbor za Miss, mislim da se radilo o Miss Universe. Ako ste vidjeli jedan, vidjeli ste sve takve izbore. Dvadesetak djevojaka se šetka po pozornici u nadi da će osvojiti Twingo i oko kakvog modnog agenta. Jedan đir u haljinama, pa u kupaćim, pa pitanja, mir u svijetu i tako dalje. Sram me je, ali moram priznati da sam jedno vrijeme takve izbore redovito pratio, ali to je bio jedini način da me baka pusti da ostanem budan iza Dnevnika.

 

Za vrijeme sličnih manifestacija, ponekad se čuju feministice i ženske udruge koje viču kako je to sajam stoke, kako su žene objekti i kako ih to ponižava. Na to sam redovito odmahivao rukom, smatrao kako su to grintanja zavidnih srednjovječnih žena koje su ljute što im muževi sline dok gledaju televiziju. Takvog sam uvjerenja bio do prošlog petka, kada sam, nakon puno godina, pogledao jedan izbor za Miss od početka do kraja. Nakon što sam ga odgledao, došlo mi je da se učlanim u B.a.be.

Razumijem motivaciju cura koje se prijavljuju na takve izbore. Slava, novac, moguća karijera, ali ono što se događa u tih dva sata je, po meni, strašno. Te cure, koje su ponekad i maloljetne, šeću se ispred žirija u dvorani, a ovi gledaju imaju li mrvu celulita, kakav madež, ili krivo ime i prezime (remember Lejla). Osmjeh ukočen u rigor mortis, prsa vani, trbuh unutra, a suci stišću nekakve gumbiće. Ako ste ikad gledali kakvu izložbu pasa, sistem je sličan. Samo što u ovom slučaju natjecatelji ne trče kroz cijevi i hvataju frizbi.

Postoji predrasuda da su misice, u najmanju ruku intelektualno ogranične. Mislim da je to glupost i da ima jako pametnih misica. Ali kad čovjek odgleda par tih izbora, stvarno pomisli da nisu baš bistre. Stalno nasmješene od uha do uha, odgovaraju na pitanja koja se valjda postavljaju pri upisu u specijalne škole. Ako neka od njih i želi nešto pametno reći, bolje joj je da šuti, da je ne bi diskvalificirali. Vjerojatno su ta pitanja uvedena da bi se vidjelo ima li koja od njih kreštav glas ili govornu manu.

Čitajući tiskovine, stekao sam dojam da su najvjerniji gledatelji izbora za miss sportaši i poduzetnici. Svako toliko pročitaš da je miss ovoga ili onoga zaručena za nekog nogometaša ili vlasnika kafića. Mogu zamisliti nekog vlasnika narodnjačkog kluba kako sjedi doma i gleda izbor pa u blokić zapisuje, na primjer «br.8 - noge dobre, boja kose ide uz BMW, veći dekolte od Jozine cure». Onaj tko uvijek izvisi kod izbora za Miss je nesretni tip s kojim je potencijalna misica u vezi prije izbora. Misice ih u pravilu otkantaju, no neki snalažljiviji im naprave dijete prije nego što ih dograbi stoper lokalnog prvoligaša.

Drugi televizijski događaj koji mi je izazvao napad mazohizma je izbor za hrvatskog predstavnika na Eurosongu, takozvana Dora. Manifestacija je to koja iz godine u godinu sve više nalikuje na «Hrvatski idol», nego na izbor najbolje hrvatske pjesme. Tome u prilog govori da je eminentnija imena hrvatske glazbene scene uglavnom zaobilaze. Tako smo i ove godine gledali Maju Šuput, Antoniju Šolu i još cijeli niz antitalenata i anonimaca.

Pobijedili su Kraljevi ulice, oni su mi bar bili simpa i mislim da imaju dobre šanse za visok plasman na Eurosongu. Malo tko je vjerovao da će ona čudovišta iz Finske išta napraviti, pa su pobijedili. Baš me zanima jesu li nakon pobjede pjevali za Finsku Radikalnu Stranku? Kako je iz godine u godinu sam Eurosong sve smješniji, tako naša Dora prati visoke standarde koje Europa postavlja. Dogodine bi trebali poslati duet Mucala i Elia Piska.

Ovo su dva primjera koja jako dobro predstavljaju zabavne programe naših televizijskih kuća. No, za razliku od javne TV, privatne TV kuće možemo ignorirati ako to želimo. Naime, kao i svima vama, i meni će HRT uredno poslati mjesečnu čestitku i tražiti od nas da financiramo negledljiv TV program. Najbolje riješenje bi bilo oteti šefove nacionalne televizije i primorati ih da gledaju svoj vlastiti program, kao u Kubrickovoj «Paklenoj naranči». Oni koji bi preživjeli, vjerojatno bi nam ukinuli pretplatu.