Ako ne bude referenduma bit će to kao dogovoreni brak bez pristanka mlade

Ako vaš susjed želi otvoriti nekakav ugostiteljski obrt, mora vas pitati za suglasnost. Ako njemački turist želi vezati svoju jedrilicu ispred vaše kuće, mora vas pitati za dopuštenje. Ako općina donosi prostorni plan, mora ga dati na javnu raspravu.

No, ako vas vlada želi učlaniti u vojno-geo-političko-strateški savez koji raspolaže s dovoljno nuklearnog naoružanja da deset puta raznese ovu našu jadnu Zemlju, ne mora vas pitati ništa. Dakle možete sudjelovati u odluci hoće li susjed Mile graditi piceriju, ili hoće li načelnikova livada postati građevno zemljište, ali nemate pravo glasa o tome hoće li npr. u Udbini niknuti vojna baza ili hoće li se kod Rave usidriti američki razarač.

Ova rasprava nije o tome hoće li vojna baza Lici donijeti ekonomski procvat, što bi mogla, ili hoće li se neki bradonja zaletjeti s gumenjakom punim eksploziva u razarač i upropastiti nam sezonu, što je također moguće.

Zadnjih dana niste mogli ne primjetiti ekipu koja organizira peticiju za održavanje referenduma. Iako se stječe dojam kako je ta ekipa više protiv nego za članstvo u NATO-u, potpisom na peticiju se ne izjašnjava protiv NATO-a, već za naša građanska prava.

Temeljna intencija peticije je želja udruga i građana da nas se pita jesmo li za ili protiv članstva u NATO-u. Jer ako Hrvatska uđe u NATO svi ćemo mi postati članovi i članice tog saveza, od Nikše iz Cavtata do Štefice iz Krapine. Doduše jedini crveni gumb na kojima će biti naš prst će i dalje biti onaj od daljinskog.

Odluka o ulasku u NATO mora biti odluka većine građana Hrvatske, jer takva će odluka vjerojatno više utjecati na živote budućih generacija nego na naše. Čak je i naše pravo da odlučujemo o njihovim životima moralno klimavo, a kamo li pravo dvadesetak članova Vlade ili 140 saborskih zastupnika.

Svaki čovjek koji drži do sebe, svoje inteligencije i svojih građanskih prava morao bi težiti tome da ga se u ovom slučaju pita što želi. Ja želim da me se pita o mojoj budućnosti! Oni koji to ne žele ili imaju jako loše mišljenje o sebi ili ih čisto boli briga. Takvi neće ni izaći na referendum ako ga bude i to je njihovo pravo, ali vjerujem da su takvi u manjini.

Iz vladinih krugova mogle su se čuti izjave kako je "naš ulazak u NATO u nacionalnom interesu te kako stoga nije potreban referendum o tom pitanju"! Nadam se da shvaćate svu strahotu i težinu ove izjave, jer ona znači da o važnim nacionalnim interesima građani ne bi trebali odlučivati! Hvala vam lijepa, ali takav sistem smo imali 50 godina i nije se pokazao baš najboljim.

Trenutačno je potpora NATO-u velika, no nitko ne smije uzeti sebi za pravo nagađati kakav bi ishod referenduma bio. Ako bi većina bila za, ulazimo i pacifisti se više nemaju što buniti. No, što ako bi se većina građana bila protiv, a referenduma ne bude i Hrvatska uđe u savez?

Upravo da spriječi ovakve dileme Vlada bi trebala podržati referendum i pokušati uvjeriti građane da je ulazak u NATO koristan za Hrvatsku. Neka naprave afirmativnu kampanju, prikazuju Top Guna, spotove sa Bushom (ili možda ne), organiziraju tribine i straše nas s linijom Virovitica-Karlovac-Karlobag, pa ako nas to uvjeri glasat ćemo ZA.

S druge strane, nekako imam dojam da su protivnici NATO-a više PROTIV, nego pobornici ZA, pa bi i motivacija za glasanje na referendumu mogla odlučiti o rezultatu. U tom slučaju slijedio bi slijedeći telefonski razgovor:

Driiin, driiin!
Bush: Yes?
Sanader: Dobar dan, ovdje Ivo Sanader iz Hrvatske.
Bush: Who?
Sanader: Ivo, onaj visoki. Dogovarali smo se o ulasku u NATO.
Bush: Ah yes. So?
Sanader: E, pa mi smo se, ovaj, predomislili...