Jessica Rabbit mogla bi uskoro svoju pripijenu crvenu haljinu zaminiti – vjenčanicom!

Jessica Rabbit mogla bi uskoro svoju pripijenu crvenu haljinu zaminiti – vjenčanicom!

Sigurno ste već čuli za Taichia Takashitu, pokretača akcije za legalizaciju brakova između ljudi i izmišljenih likova. Okupio je priko 1000 istomišljenika i peticijom na internetu namjerava skupiti milijun potpisa, kako bi zakonski oženio manga ljepoticu, Mikuru Ashina. Taj bizaran pothvat Takashita objašnjava činjenicom da se oduvik bolje osjećao u dvodimenzionalnom svitu nego u stvarnom životu.

Izjava otkačenog Japanca vratila me u vrime svih onih prinčeva iz bajki. Fantastične priče u kojima se stvarno miša s nestvarnim, a dobro uvik pobjeđuje zlo djevojčici u vihoru domovinskog rata predstavljale su duševnu hranu. Bilo je lakše plesati u otmjenim salonima ili čekati poljubac u izgubljenom zamku nego čekati prestanak opće opasnosti.

S prvim prištićima i hormonalnim tsunamijem zatreskala sam se u Adriana Molea. Uuu, kako sam se tila naći na mistu toliko obožavane Pandore!

A onda me fascinirao poglavica Apača, simbol jednostavnog života i nerazdvojne bliskosti s prirodom. Kraj trilogije natopila sam suzama jer je moj voljeni Winnetou otišao na vječna lovišta.

Utješila me Zagorka – upoznala me s prezgodnim buntovnikom Divljanom. I tako sam u srednjoj školi nastavila padati na tajanstvene, neukrotive, zločeste dečke – zameo me vitar muževne snage Rhetta Butlera. Dok su moje frendice uzdisale za Gospodinom Darcyem, mene je fatalno privukao Werther. Bila sam uvjerena da bi baš ja mogla izličiti patnje tog ekscentrika. Werther i ja imali smo toliko toga zajedničkog – povlačili smo se u knjige, zanosili se umjetnošću, lipotom i darkerski se suprostavljali konvencijama.

To je bilo vrime zaljubljivanja u intelektualne, sofisticirane autsajdere koje su literarni stručnjaci nazvali Byronic heroes. Rochester, Fantom iz opere, Pečorin… Obožavala sam Lestata i prije nego što je lik neodoljivog vampira utjelovio Tom Cruise.

Ruskom karizmom osvojio me Aleksej Vronski, a slutila sam da bi taj aristokrat uz mene doživio happy end, pošto ne bi bila tako hrabra/luda za bacanje pod vlak.

Čitanje Prousta je prilično teško, no strašno su me privukle Marcelove duboke introspekcije. Činilo mi se kako sati u društvu s Marcelom ne predstavljaju izgubljeno vrime.

Camusov junak izazivao je užas svojom totalnom apatijom i pokazao čovika pred besmislom i apsurdom života i svita. Ipak, moje suosjećanje s Mersaultom gotovo je graničilo s ljubavlju.

Za sve ljubitelje dvodimenzionalnog svita književnost, sa svojim stazama koje vode u literarne pejzaže, zapravo je vrsta zanosa. Uživancije eskapizma. No, triba li ići tako daleko u ljubavi prema izmišljenim likovima? Možda je bolje vrline omiljenih junaka potražiti u ljudima od krvi i mesa, pa i u samima sebi.