"Koji su to, pita me Pešo, u čijem smo podrumu bili skriveni. Kažen mu: 'Ne znan koji su, u šaroj su robi i izmrčeni po licu.' Pešo brzo nosi bili šugaman, maše i govori: 'Nemojte ljudi, ode su samo žene i dica.' Ubiše ga ki životinju. Sve nas istiraše iz podruma i postrojiše. Ja san išla naprid i nisan vidla što se iza sve događa. Plaču i jauču dok ih četnici pribijaju.

Bog mi nije dao da sve vidin, jer da san vidla kako mi ubijaju dicu i muža, ja bi pala po njima pa neka i mene ubijaju. Vidla sam da četnici ubiše Slavkinog Radu i kako ga udari kundakom po glavi i kad se mašija po kapu, unda ga onin pištoljen što ne čuješ da puca, ubiše. Tako su ubili i moga muža Vicu i sina... i Bog mi je da da to ne vidin. Ljudi su oko mene govorili da su ubili Pešinog sina Milu i Sokaru, Josu i Marka Brčića i puno još naši. I dicu moju, Miljenka i Budu, a Ivicu nan ubiše, di će in duša?"

Ispričala je to Eva Šegarić iz Škabrnje kojoj su u ponedjeljak, 18. studenog 1991., ubili muža i tri sina. U mirno ravnokotarsko mjesto toga su dana iz Biljana Gornjih ušle brojne postrojbe jugo vojske "potpomognute" paravojnim četničkim postrojbama. Čuvši buku tenkova starci, žene i djeca skrili su se u podrume iz kojih su ih, došavši u selo, nasilno izvlačili, tukli, mučili, ranjavali i ubijali. U samo jednome danu ubijena su 43 Škabrnjana.

"Mile Glavić je pokupio dvadesetak malenih, koji su bili zaklonjeni u jednome podrumu u središtu sela, djecu koja već tri dana nisu vidjela hrane, koja ne znaju gdje su im roditelji.

'Vukao sam ih po blatu kao vreće, nisu mogla hodati od iscrpljenosti i blata.' Mrtvih je bilo na sve strane, četnici pljačkaju bogate škabrnjanske kuće, ukrcavaju plijen u kamione i odvoze u pravcu Benkovca. Nema kuće koja nije pogođena, na tisuće projektila palo je na selo od ponedjeljka ujutro, a mnoge su kuće pretvorene u baklju", napisala je novinarka Elza Radulić-Toman 21. studenoga 1991. godine, u tekstu naslovljenom "U Škabrnji i Nadinu - užas". „Tada nismo još ni shvatili sve razmjere škabrnjske tragedije, sve strahote poremećenih umova njihovih susjeda, predvođenih moćnom zločinačkom JNA", dodala je.

Ovo je samo mali dio užasne tragedije koja se dogodila prije 17 godina. Život se vratio u Škabrnju, no, tuga koju nose preživjeli Škabrnjani koji su ostali bez svojih najmilijih, nikad neće nestati. Nema obitelji kojoj netko nije zvjerski ubijen.

Sliku crnih vreća u kojima su njihova tijela dopremljena na Patologiju zadarske bolnice nikad nitko neće izbrisati iz sjećanja. Ubijeni su na pravdi Boga. Ne možemo i ne smijemo zaboraviti.