Da bi se čuvalo tridesetak Boysa, tristo Zadrana je ostalo ispred dvorane

U anale zadarske „Peke" crvenim slovima ostat će upisana činjenica da su prve nerede u novoj dvorani započeli Bad blue boysi koji su se sukobili s Torcidom u ulozi domaćina. Podatak je to radi
kojeg bi se svaki zadarski huligan lokalpatriot trebao crvenjeti.

Šalim se, ali nakon što smo na ezadru objavili članak o finalu Dvoranskog prvenstva u nogometu krenulo je pljuvanje po Tornadu kao izdajicama koje ne navijaju za svoj klub već za Hajduk. Ekipa je pljuvala, a Tornadovci su se branili.

U rekordnom roku rasprava je dosegla stotinjak komentara što je taj članak učinilo jednim od najkomentiranijih u povijesti našeg portala . Jedino što bi mogao usporediti s time je rasprava ispod članka o koncertu Miše Kovača.

To su dakle dvije teme koje su izazvale najviše rasprave. Glazbeni ukusi i rezultatski beznačajno (ne)prijateljsko natjecanje (da budem točniji glavna točka prijepora je bila navijaju li Zadrani za Hajduk ili za Zadar) su teme koje su najviše ljudi nagnale da se upale kompjutor, spoje se na internet, kliknu na bookmarks (respect ekipi kojima smo homepage), logiraju se i satima se prepucavaju. Mislim da je pravo vrijeme da na portalu pokrenemo forum.

Kako se pokazalo, napadi na Tornado su bili neutemeljeni jer je njih velik broj ostao ispred dvorane. Da bi se čuvalo tridesetak Boysa, tristo Zadrana je ostalo ispred dvorane.

Što mislite bi li se to dogodilo da su uloge bile obrnute i da se prvenstvo odigralo u Zagrebu? Nema šanse, zagrebačka policija bi vjerojatno već na Lučkom okrenula autobuse put juga. Isprika Tornadu je danas promptno objavljena, no kao što svjedoči onih stotinjak komentara, šteta je učinjena.

Momci nisu mogli navijati za Zadar, prodalo se sedamsto karata manje, a oni radi koji se sve to dogodilo su isprovocirali jedini ozbiljniji incident koji se od otvaranja dogodio u Krešinom domu. Iako se Marijan Vlak s tim ne bi složio, mislim da je to najveća mrlja na ovom inače dobro organiziranom sportsko-zabavnom događaju.

Meni osobno najdraži trenutak je bio kada su se na tribinama našle četiri navijačke skupine: Tornado, Torcida, Boysi i Funcuti. Utakmica Zadar-Šibenik, Tornado i Funcuti se vrijeđaju, a Torcida i Boysi šute. U jednom trenu Šibenčani krenu sa „Splitske sluge", a Torcida se uključi i njih optuži za purgerizam. Tada se dignu i dotad šutljivi Boysi te stanu na stranu Funcuta.

Negativan naboj i latnentna mržnja koja se inače rasipa po otvorenim stadionima tada su bili nabijeni u zatvoren prostor i nije ni čudo što su mi pored glave proletjela barem dva mobitela. Jedan je čak bio noviji model, kamera 4 megapiksela. Nije se dao upaliti.

Sociolozi i društveni antropolozi koji su se u tom trenu našli na tribinama mora da su uživali, siguran sam da je nastao barem jedan znanstveni rad.

A ti momci koji bi najrađe jedni drugima pili krv imaju više toga zajedničkog nego sa bilo kim drugim. Kada na tribini zajedno u istim dresovima, pjevaju iste pjesme istoj ekipi i ne vidi se tko je plav, tko bijel, tko narančast.

Svi zajedno navijaju za Hrvatsku i to ih spaja, ali mislim da je još jedan element jednako bitan kao i domoljublje, zajednički neprijatelj. To valjda funkcionira kao kod totalitarnih režima, daj narodu neprijatelja i ne brini se za unutrašnju sigurnost.

Kad su već pripadnici najvećih navijačkih skupina bili na jednom mjestu trebalo im je dovesti don Emila Bilavera. U njegovoj župi na Puntamici u harmoniji zajedno žive katolici, pravoslavci i muslimani. Velečasni se iskazao kao vrhunski ekumenist i to u gradu u kojem se služe mise za NDH. A što su klupske boje prema crkvenom raskolu iz 1054., džihadu i balkanskom "buretu baruta"?