Nadam se da se radi manjka deviza nećemo vratiti u "Mediteran kakav je nekad bio". Dide mi je pričao o tome...

Većina naših mlađih čitatelja se neće sjećati kako je to bilo živjeti u turističkoj zemlji u koju ne dolaze turisti. Početkom devedesetih naša je zemlja nakon rekordnih zadnjih predratnih sezona osim s agresijom bila suočena s propašću tada (i sada) najunosnije ekonomske grane.

Dovoljno sam star da se sjećam završetka obiteljske kuće koje su mojoj obitelji omogućile turističke dojčmarke 89/90. i velikog frižidera koji je kupljen s ostalim namještajem. Još jasnije se sjećam kako je taj veliki frižider 92. zjapio prazan.

Na jednoj polici tabla slanine, na drugoj margarin, a u vratima mlijeko. Uz uzbune, podrum i zamračenja to su mi najživlje uspomene na rat.

To spominjem zato jer se Hrvatska po prvi put nakon završetka rata suočava s neizvjesnom turističkom sezonom, a sada smo još više nego prije ovisni o turizmu. Za mjesec dana su uskršnji praznici na kojima već tradicionalno testiramo nadolazeće ljeto.

Dosad smo uvijek znali da će turisti doći, da sezona neće biti gora od one prije i da ćemo uspjeti pregorjeti zimu. No, sada se nitko ne usudi prognozirati kako će sezona izgledati.

S istim i većim problemima s kojima se radi krize susreće Hrvat susreću se i Nijemac i Mađar i Talijan i drugi naši naši gosti. Nitko normalan neće ići u Hrvatsku na odmor ako su mu narasle rate za kredit, ako mu se smanjila plaća i ako za duplo manje novca može ići u Tunis.

Sad će neki od vas čitatelja odmahnuti rukom i reći „pa što mene briga što vlasnici kafića i restorana neće imati za novi BMW na jesen?!".

Realnost je da zapravo svi ovisimo o tome koliko će nam Čeha doći ovo ljeto i hoće li ugostitelji i turistički radnici imati „za novi BMW". Iako sam ekonomski laik, neke stvari u ekonomiji su poprilično jednostavne.

Ako sezona podbaci, velik broj ljudi koji od turizma živi ovu jesen i zimu neće kao i obično moći trošiti zarađene kune i devize na npr. kupnju stanova i auta. To automatski znači manje poreza državi, manju potrošnju proizvođačima i manje valute za plaćanje vanjskih dugova.

Ako dođe do toga da nećemo moći vraćati državne kredite prvi će to na svojoj koži osjetiti radnik. Pod prijetnjom bankrota država će prvo uzeti onome kome joj je najlakše uzeti, zaposleniku u državnoj službi. Budući da je broj ljudi ovisnih o državi golem, mnogo Hrvata će imati manje novca za trošiti i tako u krug.

Krivnju za krizu najviše snose gospodari svjetske ekonomije za koje zapravo ni ne znamo tko su, da bi se ona smanjivala kako se spuštamo po hranidbenom lancu kapitalizma na čijem je dnu radnik. Obrnuto proporcionalne krivnji su posljedice krize.

Dok je egzistencija radnika i službenika u pitanju, oni koji su je svojom pohlepom doveli u pitanje krizu će osjetiti samo kroz klizanje na Forbesovoj listi. Milijarderu je lakše izgubiti milijun, nego blagajnici u Konzumu sto kuna. A ta blagajnica ovisi o tome koliko će njen šef ovo ljeto turistima prodati Karlovačkog i luftmadraca.

Mi nekim čudom već petnaest godina turistima za veliku lovu uspješno prodajemo samo sunce i more te „Mediteran kakav je nekad bio".

S tim da taj Mediteran često uključuje i autentičan namršteni pogled naših turističkih radnika, isti onakav kakav su naši bake i djedovi nepovjerljivo upućivali strancima koji su prije pedesetak godina dolazili u naše krajeve. U nekim slučajevima i iste one krevete na kojima su baba i dida ugostili prve turiste.

Turistička filozofija „dođite i ostavite nam novce" više neće prolaziti i bolje nam je da to shvatimo dok nam istočni i južni susjedi s jeftinijim koktelima i većim osmjesima ne pokupe goste.

Ako dopustimo da nam se to dogodi, ne samo da neće biti „za nove BMW-e", već bi se margarin i slanina s početka priče mogli vratiti na velika vrata.

P.S. Toplo se nadam da ću u rujnu čitati ovaj svoj tekst i čuditi se glupostima koje sam nadrobio u ovu kolumnu. Optimisti mogu i odmah.