Tko tu koga odgaja? Roditelji djecu, ona njih, ulica?

Sjedimo Mare i ja u poznatom kafiću, ali ne fokusiramo mladiće niti njihove tetovaže već pomno promatramo njihove navodno bolje polovice.

Ne, nismo promijenile seksualnu orijentaciju, iako je to sada postalo moderno. Vani je mrak, pale se neonska svjetla koja tako lijepo ističu svaku poru i svaku manu ljudskog lica na plus dvadeset i sitno. I tako mi lijepo sjedimo i raspravljamo o plavušama koje su se zakačile na kvazi poduzetnike i tatine sinove.

Drage djevojke, nemojte me krivo shvatiti, nemam ja ništa protiv vas. One su tako lijepe, s tim ekstenzijama koje izgledaju kao da su na glavu stavile mrtvu životinju. Šiškice im upadaju u oči pa jedva nabadaju u štiklicama koje izgledaju kao da će se polomiti ako naprave još koji korak. Na dobro istaknutom i izbačenom poprsju bi im pozavidjela svaka svjetska starleta, a na zubićima svaki gay na ovoj planeti. Oni, s ključevima limenih ljubimaca na stolu i dva - tri mobitela oko vrata, preplanuli i depilirani kao bebina guza. Molim one koji su se prepoznali da mudro šute o tome....

Nekako mi se mota jedno pomalo banalno pitanje po glavi dok gledam te djevojčice s tek napunjenih osamnaest godina pokraj kojih ja izgledam kao novorođenče. Čija su to djeca? Mislim, moja mama mene još uvijek pogleda od glave do pete prije nego izađem iz kuće, još uvijek  mi govori da pazim kako prelazim cestu i s kim sjedam u auto. Dobro, možda je mali control - freak, ali bar se brine o meni.

I tako mene kopka pitanje o odgoju. Tko tu koga odgaja? Roditelji djecu, ona njih, ulica? Nikako mi iz glave ne izlaze te  minice i ti dekoltei koji tako bodu u oči i pretvaraju curice u žene, malo prerano. Pa opet, jesam li ja prerano odustala? Jesam li stara sa svojih dvadeset dvije? Ionako mi se sestrine frendice, inače još uvijek srednjoškolke, rugaju da sam ostarjela i da je njihova mladost nekako drugačije od one moje...

S druge strane, ljudi me doživljavaju kao klinku, možda zbog djetinjeg lica. Ipak, ne mogu si pomoći. Kad vidim u što se ovaj svijet pretvara, dođe mi da stvarno odustanem i pošaljem sve lijepo k vragu. Niti su to moja djeca, niti je to moja mladost. Moje srednjoškolsko vrijeme ionako nije ostalo po kafićima.

Dok su druge curice ganjale dečkiće po mračnim klubovima, moj muškarac bio je Grisham, moji izlasci krimi romani. Kažu da ljudi sami biraju svoj put, pa eto ja svoj izabrala preko slova i praznih papira koje punim ovakvim riječima. Nego, da ovo ne bi preraslo u ispovijedi, da se ja vratim na temu.

A ona se vrti oko prerano odraslih curetaka i tatinih sinova. Što se dogodi kad se jedan takav par iz snova odluči dublje upoznati, možda jednog dana i vezati zauvijek? Opa, na takvu svadbu bi zaista vrijedilo otići. Jer, njezina majka ionako jedva čeka da joj se kćer bogato, ali zaista bogato uda. Njegovi jedva, ali zaista jedva čekaju nasljednika, po zapovijedi muškog, jer kakav još postoji? I tako primitivizam živi dalje dok svadba traje i traje. Janje se vrti i vrti dok narodnjaci deru i deru, a mladenka negdje u pozadini s upitnikom iznad glave pijano pokušava baciti pomno birani buketić dok joj njen životni odabir s divljačkim sjajem u očima pokušava skinuti podvezicu.. Eto, u to se pretvorio taj sveti obred vezivanja za cijeli život.

Može li se za ovo okriviti odgoj, to jest nedostatak istog? Automatski mi na pamet padaju autići i lutkice koje se daju djeci kao igračke, dijeleći ih prema spolu. Dečki se igraju grubo, oni nikad, ali baš nikad ne plaču i oni nisu mamine maze. Curice se oblače u haljinice, plešu balet i one su tatine male princeze. Eto, tako su stvoreni stereotipi koji se prenose generacijama.

Da bi sve bilo bolje, to nije ostalo u nekim drugim, prošlim vremenima, već se prenosi usmenom predajom ili ne znam ni ja kako, dalje i dalje. Nego, tko tu koga odgaja i gdje je nestao seksualni odgoj, ako je ikad i postojao? To su pitanja na koja treba potražiti odgovor. Samo, tko će ga dati?  Ni ja ne znam...

Eto ljudi, tako to izgleda. Naravno, svaka sličnost sa stvarnim osobama je namjerna, ali nemojte se ljutiti jer je ovo ipak potpuno pristrani prikaz. I dok se neonska svjetla pomalo gase, ja hvatam svoju Maru ispod ruke i put pod noge. One plastičnjače gledaju me ispod oka dok ja u svojim novim sandalama, koje sam sama platila, grabim pješke prema svom krevetu.

Drage cure, nemojte se dovesti u poziciju da morate duboko razmišljati gdje ćete noćas spavati i uz čije hladne noge ćete se probuditi. Jer, ako vam sada smetaju hladne noge, možete li zamisliti što će vam sve smetati kad vas neće moći ugrijati ni stanje računa ni novi kaput?