Šamarčinu, kako bi rekla moja mama, nam je nedavno uputila trenutno megapopularna Susan Boyle, kućanica iz Škotske, nastupivši na audiciji u showu „Britain's Got Talent".

47- godišnja gospođa, za današnje vrijeme, pomalo „zapuštenog" izgleda na pozornici je dočekana sa podsmijehom. I to ne običnim. Podsmijehom koji je govorio više od riječi. Bio je to, tako sam ga ja doživjela, preneražen pogled članova žirija koji su je gledali s nevjericom i upitnikom koji je poput balona visio iznad njihovih glava.

U sebi su pri tom mislili: evo još jednog freaka, uskoro ćemo postati freak show, a ne ugledna emisija koja traži zvijezdu anđeoskog glasa.
Gospođa je stala sa mikrofonom u ruci i nasmiješila se. Koji kilogram viška je samo odavao njene godine, a u skladu s tim i njen metabolizam. Kratka kovrčava kosa, obrve neuređene (što si današnja žena gotovo ne može dopustiti, bilo bi to strašno!!), oči tamne i ničim naglašene. Na licu je, pretpostavljam, imala tek malo neke sasvim obične (za naš već pomalo zaboravljene) dnevne kreme.

Na pozornicu je stala puna samopouzdanja. Kada su je zapitali, pa kako to da je već do sada nitko nije prepoznao, skromna žena je odgovorila da jednostavno nije imala priliku. PRILIKU LJUDI!!
A onda je pustila svoj glas. Iako ne znam pjevati, nemam pojma o notama, to što sam tada čula u meni je probudilo istinske ugodne osjećaje. Koža mi se naježila i sjećam se da se sa kauča nisam mogla pomaknuti. Bila sam paralizirana. Pa to je dar!! Bog joj je dao anđeoski glas, kako bi svima nama, običnim cinicima, pokazala kako nije sve u vanjskom izgledu, iako to svatko od nas (ne propušta se niti jedna prilika) voli naglašavati, a onda, poput Petra, i prije nego pijetao zakukuriće, izda, ali samog sebe. I više od tri puta.

Pa nam je svima, (baš nam je to trebalo) opalila veliku šamarčinu posred našeg izdajničkog lica iako joj to (sigurna sam) nije bila namjera. Ali bila je božja, pa time tu pljusku još i više zaslužujemo.
Sjetite se samo koliko ste puta prosudili nekoga prema vanjskoj masci koju taj čovjek nosi.

Ti stereotipi s kojima živimo nas samo ograničavaju u upoznavanju sa istinskom ljudskom toplinom i dobrotom koja je skrivena. Lijepi ljudi su uspješni, pametni i bolji u svojim poslovima, od onih koji s tom vanjskom maskom i nisu imalu toliko sreće. Ma Bog je sve stvorio sa razlogom. Nitko nije, i ne može biti sličan nikome.

Na taj način upoznajemo jedni druge, vježbamo toleranciju, učimo o različitostima i time obogačujemo i svoj život. Pa zar nam treba šamarčina da nas na to podsjeti!!?? Ma što si to mi uzimamo za pravo?? Mi, obični, mali ljudi na ovom jednom od planeta!! Ovo je dokaz da trebamo pružiti i drugi obraz!! Lijepo nam je Isus rekao: tko te udari, pruži mu i drugi obraz!, jer si vjerojatno to i zaslužio... a onda razmisli o tome, jer se to dogodilo s razlogom.... i po mogućnosti, nauči nešto iz toga!!!!

I ja sam zaslužila taj šamar... i sramim se toga... jer, kada sam vidjela gospođu Susan, u sebi sam pomislila; uz dobrog frizera i stilista...dalo bi se to korigirati.... i sad me sram!! I pružam i drugi obraz!! Pa možda nešto, pa bilo to i iz stotog pokušaja i naučim.... ali, ne treba mi šamar, već šamarčina....