U lipnju se za promet otvaranju obje cijevi naših najdužih tunela

Minuli vikend je donio tračak nade u nemirom ispunjena srca u rasponu od Markovog trga do starica sa «cimer fraj» natpisa. Turisti su nagrnuli u naše krajeve noseći sa sobom nadu (novac), no u hrpi natpisa o uspješnom turističkom vikendu meni su zapeli za oko natpisi o kolonama na tunelima i naplatnim kućicama.

Prvosvibanjske kolone na Sv. Roku vozačima su vratile ružne, a turističkim radnicima lijepe uspomene iz proteklih godina. Svakome tko je čekao satima da bi se promigoljio kroz utrobu Velebita padne mrak na oči kada se sjeti puzanja nizbrdo ili još gore uzbrdo u koloni u kojoj se svako toliko nekome ugasi stari benzinac.

No, svakom ugostitelju ili rentijeru koje je sjedio na praznoj terasi odmah bi krenule suze radosnice kada bi na TV-u ugledao nepregledno more uznojenih i razdražljivih ljudi kako proklinju i odmor i prodavača u autosalonu koji ih nije uspio nagovoriti na kupnju paketa s klimom.

Ne znam koliko vas dragi čitatelji to zna, ali gužve na tunelima koje smo imali ovaj vikend su vjerojatno zadnje jer će se 15. lipnja za promet otvoriti oba dvije cijevi.

Za veliku većinu građana ove zemlje to je izvrsna vijest, no vjerujem da ima onih koji su sa strepnjom iščekivali delegacije i narodne nošnje koje idu s otvaranjem druge cijevi tunela. Onaj poduzetnik koji je sagradio ogroman restoran i hotel na južnom ulazu u Sv.Rok vjerojatno je cijele zime zabadao igle u krpenu maketu tunela.

Gotovo je sa glasnikom koji je točnije nego ijedan drugi zadnjih godina najavljivao početak sezone. Tamo negdje oko desetog, petnaestog sedmog naši turistički djelatnici bi se budili te uzlupala srca i oznojenih dlanova okretali na teletext. Što je bila veća dužina kolone to su širi bili osmjesi. „Mare, razvodni vino 2 u 3, deset kilometri je!" viknuo bi u ekstazi pokoji vlasnik konobe.

I zaista, kada bi jadni purgeri i još jadniji stranci nakon 6, 10, 12 sati putovanja konačno stigli na obalu bili su spremni pojesti i popiti bilo što po bilo kakvoj cijeni. Nakon tri sata čekanja na prolaz kroz tunel, nekom Jareku ili Hansu Starigrad mora da se činio poput Sejšela.

Trebamo se zapitati kakve će dugoročne učinke otvaranje druge cijevi imati na naš turizam. Na prvu čovjek pomisli kako će kraći put i manje čekanja privući goste da dolaze u što većem broju, no oni što su prije omamljeni pristajali davati 50 eura na dan za pogled na betonaru i buđenje uz pikamere možda će bistra uma htjeti platiti samo 20.

Mudre glave kažu kako će svjetska ekonomska kriza i recesija imati negativan učinak na naš turizam te da se trebamo pripremiti na mršavu sezonu. Znate kako čekanje i iščekivanje nečeg lijepog pojačava želju za istim?

Možda bi momci iz Hrvatskih autocesta u sezoni trebali svako toliko prepituravati one crte u tunelima kako bi se turisti jače narajcali za ljetovanje kod nas. Što mislite da su redovi za uspon na Eiffelov toranj i ulazak u Louvre onoliki jer se tamo ima nešto za vidjeti? Ne budite naivni, Francuzi kurve znaju kako će znatiželja ljude, pa i one koji se boje visine natjerati u red ako vide ogroman red.

Naravno šalim se, nemam ništa protiv ostvarenja vjekovne želje našeg naroda za povezivanjem sjevera i juga materijalizirane u vidu druge cijevi tunela Sv. Rok i Kapela, no već mogu vidjeti zabrinuta lica naših turističkih radnika kako za vrijeme tzv. srpanjske rupe brundajući o krizi i recesiji odsutnim pogledom traže kolone, a njih ni za lijek.