"Je li opijanje način da se ubijem ili je ubijanje u alkoholu samo način opijanja?"

 Izvorni naslov: Leaving Las Vegas
Režija: Mike Figgis
Uloge: Nicolas Cage, Elisabeth Shue, Julian Sands
Trajanje: 111 minuta
Godina: 1995.
Produkcija: Lumiere Pictures

Film je uvijek bio moja prva ljubav, a s vremenom je postao i ovisnost. Nikad to nisam pokušavao sakriti. I zbog toga sam mnogo puta morao odgovarati na pitanje: "Kako se možeš nazivati filmofilom i tvrditi da je Nicolas Cage genijalan glumac?" Većina ljudi ne voli Nicolasa Cagea. Ili u najboljem slučaju misle da je nešto suptilnija verzija Keanua Reevesa. Ja mislim da je izuzetno podcijenjen. Razloga za takvu tvrdnju ima više, ali ovaj film definitivno je najvažniji.

 "Ne znam jesam li počeo piti zato što me žena ostavila ili me žena ostavila zato što sam počeo piti", reći će Cageov lik u jednom trenutku prostitutki Seri, jedinoj osobi koja je ostala u njegovom životu (a koju prekrasno tumači Elisabeth Shue) i već samo tom rečenicom poistovjetiti "Napuštajući Las Vegas" s najboljim šekspirijanskim tragedijama. Ovo je film o holivudskom scenaristu koji je propao zbog pretjerane ljubavi prema alkoholu, koju on sam sebi ne može (ili ne želi) opravdati, ali od nje niti ne pokušava pobjeći. Nakon što dobije otkaz popraćen nezanemarivom otpremninom u holivudskom studiju za koji je radio dok je još mogao istipkati dvije rečenice prije nego bi mu se ruke počele tresti. Umoran od života, ali prije svega od ljudi, Ben Sanderson odlučio se da je vrijeme za odlazak. Odlazak sa stilom. Posljednja priča koju će ispričati bit će autobiografska; otići će u Las Vegas i doslovno se ubiti u alkoholu (što će mu na kraju, naravno, i uspjeti jer u tragedijama ne prolazi happy end).

Na svom samoubilačkom putu Ben upoznaje jedinu osobu koja ga razumije, koja ga je ikada doista shvaćala. Sera je iskusna lasvegaška prostitutka, koja je u životu svašta prošla i sve vidjela, ali srodnu dušu je upoznala tek u liku jednog propalog pisca - pijanca. Neka druga i drugačija žena bi Bena pokušala otrijezniti i zajedno bi živjeli do kraja života u sreći i blagostanju, ali Sera ga razumije jednako dobro koliko on razumije nju i ne želi mu oteti smrt koju (i još važnije kakvu) priželjkuje. Ako su sve prave ljubavi doista tužne, onda je ova najtužnija; jer "Napuštajući Las vegas" priča je o ljubavi koja nikad ne može biti ostvarena, čak ni fizički, s obzirom da je Ben zbog prečestih druženja s dnom čaše ostao impotentan.

Mike Figgis je redatelj koji u karijeri nema puno svijetlih trenutaka, ali uvijek će imati "Napuštajući Las Vegas". Ovaj je Britanac na stalnom radu u Americi čvrsto odlučio da njegov umjetnički izričaj leži isključivo u žanru teške ljubavne drame. Odluka je to koju treba poštovati, ali Figgis je uletio u područje koje je i najvećim filmskim umjetnicima redovito bilo težak zalogaj. I baš u tome (a ne u nedostatku talenta) treba tražiti razloge zbog kojih mu je "upalilo" samo jednom. "Napuštajući Las Vegas" svoje gledatelje uspijeva istovremeno zabaviti, rastužiti i izazvati na promišljanje, tematski je težak, a za gledanje izuzetno lak. A dojam koji ostavlja pratit će pozornog gledatelja cijeli život.

Uspio je Figgis ovim filmom zaći duboko u svijet čemera, smrti i jada, u kojem alkohol teče u potocima, u kojem je tomvejtsovski džez idealna glazbena podloga, a lake kurve koje očajnik može kupiti za šaku dolara jedino su svjetlo u tami životnog tunela. Film je to koji invocira istu onu atmosferu koju je Gabriel Garcia Marquez tako savršeno predočio u "Sjećanju na moje tužne kurve", još jednoj fantastičnoj priči o čovjeku koji je došao do kraja svog puta i na životu ga drži samo još ljubav koju može kupiti (također ne tjelesna jer sam čin seksa je već odavno postao beznačajan).

"Je li opijanje način da se ubijem ili je ubijanje u alkoholu samo način opijanja?", zapitat će se u jednom trenutku Ben Sanderson. Dvojba je to koja je, koliko god bila plitka, kukavička i jadna, u svom smislu iskreno hamletovska. "Biti ili ne biti", za Bena nije dilema; on je već odlučio da je odgovor - "ne biti". A Nicolas Cage okitio se zasluženim Oscarom jer je jedini živući glumac koji tu dvojbu može dočarati doista iskreno. I nije to na celuloidnoj vrpci napravio samo jednom, ali o tome nešto više idući tjedan, u priči o jednom tematski sasvim drugačijem filmu, koja će ponuditi drugi dio odgovora na pitanje: "Kako se možeš nazivati filmofilom i tvrditi da je Nic Cage genijalan glumac?"