Likovi Seana Archera i Castora Troya koje su napisali Mike Werb i Michael Colleary mokri su san svakog pravog glumca.

Režija: John Woo
Uloge: Nicolas Cage, John Travolta, Gina Gershon, Joan Allen
Trajanje: 138 minuta
Godina: 1997.
Produkcija: Touchstone Pictures

Poanta prošlotjedne kolumne, čija je tema bio film "Napuštajući Las Vegas", bila je, kao što se vjerojatno sjećate, objasniti zbog čega Nicolasa Cagea smatram genijalnim glumcem. Na kraju te kolumne obećao sam da će se "lekcija" ovoga tjedna nastaviti. Pa tako ovoga tjedna nastavljamo s nečim sasvim drugačijim - vjerojatno posljednjim velikim akcijskim filmom devedesetih.

"Face/Off" (odnosno "Čovjek bez lica", kako je kod nas neinventivno preveden, iako je naslov igra riječi s izrazom koji znači sučeljavanje, a na dva različita načina govori o temi filma) je uistinu nesvakidašnja priča i nadasve atipičan akcijski film koji počiva prije svega na likovima (iako mu ne fali niti grandioznih eksplozija i scena potjere, kao ni obračuna vatrenim oružjem, sve naravno u slowmotionu, koji je zaštitni znak Johna Wooa). Ali likovi koje su napisali Mike Werb i Michael Colleary mokri su san svakog pravog glumca.

Radnja se okreće oko Seana Archera i njegovog zakletog neprijatelja Castora Troya. Archer je policajac koji svaki sat svog života posvećuje lovu na Troyja, opakog međunarodnog terorista/plaćenika, koji mu je (između ostalog) ubio sina. I ulovi ga već na samom početku filma. No, to nije kraj Archerovih problema, s obzirom da je Troy prije svog uhićenja uspio postaviti bombu negdje u Los Angelesu, a jedina osoba koja je može locirati je njegov brat Pollux. Kako bi doznao gdje je bomba, Archer mora pristati na složeni kirurški zahvat kojim će mu biti presađeno lice Castora Troya (kojeg je uspio smjestiti u duboku komu), te tako "preporođen" ušetati u zatvor za okorjele kriminalce i uvjeriti "svog brata" da mu otkrije lokaciju bombe. No, situacija će se drastično zakomplicirati kad se Castor probudi iz kome, uzme Archerovo lice i pobije svih koji su znali za ovu supertajnu operaciju...

U svom osvrtu na "Face/Off" najugledniji američki filmski kritičar napisao je da ovaj film ima dovoljno scenarističkih zapleta da se od njega napravi cijeli serijal. No, ipak je sve uspjelo stati u nešto više od dva sata, zahvaljujući vrlo ležernom redateljskom stilu Johna Wooa koji jako dobro zna, ako išta zna, ispričati akcijsku priču. "Face/Off" je treći Wooov američki film, i prvi u kojem je dobio priliku pokazati svoj talent u potpunosti, te čak i nadmašiti remek-djela koja je snimao u Hong Kongu, poput "Killera" ili "Hard Boileda". Njegova prva dva filma, "Teška meta" i "Slomljena strijela", iako dopadljivi, bili su malo previše trashy da bi ih se moglo ocijeniti kvalitetnima, ali u "Face/Offu" Woo je napokon došao na svoje. A nije se čak ni morao odreći svojih prepoznatljivi stilskih odlika, poput pretjeranog korištenja slowmotiona i legendarnih bijelih golubica koje označavaju početak sveopćeg uništenja.

Ali prije svega je imao sreću što je uspio angažirati dva glumačka kameleona, koji su objeručke prihvatili šansu da u istom filmu igraju glavnog negativca i glavnog pozitivca. John Travolta kao Sean Archer i Nicolas Cage kao Castor Troy isprva nisu naročito posebni (iako Cage ima nekoliko supercool scena u samom uvodu), ali nakon što zamijene uloge počinje prava fešta. Istovremeno tako pratimo Cagea/Archera kako se pokušava snaći u njemu sasvim nepoznatom svijetu okorjelih ubojica i prodavati se kao jedan od njih, te ih vješto izmanipulirati ne bi li mu pomogli da povrati svoje lice i svoj život, te jednom zauvijek smjesti Troya dva metra ispod zemlje i Travoltu/Troya koji preuzima poslovne odgovornosti i obiteljsku rolu svog nekadašnjeg antipoda.

Travolta i Cage našli su se tako u jedinstvenim situacijama: na dva i kusur sata filmske trake morali su odglumiti junaka, zločinca i junaka koji se pretvara da je zločinac. I obrnuto, naravno. Genijalnost je, kao što to obično biva, sažeta u sitnicama. U načinu na koji oba lika preziru ljušturu u koju su silom prilika zarobljeni i kako sitnim govorom tijela ili gotovo neprimjetnom mimikom, kao i duhovitim primjedbama, uspjevaju evocirati likove koje su relativno kratko glumili u uvodu filma. I tada shvaćamo koliko su nam ih zapravo približili i dobro predstavili. I s tim ću zaključiti, jer mislim da me više nitko nema pravo pitati zbog čega je Nicolas Cage genijalan glumac.