Dok me ova treperava stvarčica na ekranu kompjutera podsjeća na potpuno prazan virtualni papir, zvoni mobitel. Ma dobro tko me ima zvati u ovu gluhu uru? Sto misli prolazi kroz glavu... Mami se nešto dogodilo na godišnjem, Seka je pala i razbila glavu, Dečka je bubnulo auto. Crne misli. Nikome  ništa, Dečko zove da provjeri kako sam. Ah ta ljubav...

Ali sam se zamislila. Prvo mi je palo na pamet da se nije mojim bližima što grubo dogodilo. Ocu, Majci, Sestretini, Dečku. Onda mi je bilo drago da Dečko zove samo da pita kako sam ja i moja prehladica. E to je valjda ljubav.

Kažem valjda, jer ljubav se ne može definirati. Osim ako ne živite život iz ljubića, onda je svaka ljubav ista i  može se predvidjeti. Jer sve završe isto, živjeli su sretno do kraja života. Ma nemoj. U stvarnosti to izgleda pomalo drugačije. Ako nemate tu svoju navodno bolju polovicu, muči vas zašto ju nemate. Mlada, uspješna, sama. Mlad, uspješan, sam. Zašto se ne mogu naći na istoj valnoj duljini?

Da je bar tako jednostavno. Ali ne, mora biti komplicirano. Pa tako godine provedete u potrazi za savršenim muškarcem, iako nikome ne možete objasniti koje su to karakteristike. Nađete se negdje s trideset, sami ili s kućnim ljubimcem kao najboljom pratnjom i pitate se gdje je pošlo po zlu. Kaže jedna moja prija da nakon godina i godina provedenih u raspravljanju o savršenom muškarcu, zamišljanom savršenom životu i sreći do kraja života, dođeš do one faze poetično nazvane - daj šta daš.

Pa svi oni savršeni muškarci polako padaju u zaborav i samo tražiš nekog tko je normalan. Samo da je normalan i ništa više mi ne treba. Možemo li se pomiriti s tim da ideal, kao takav, ne postoji? A možda je ideal baš to. Ono nesavršeno biće za koje ćete vi biti savršeni. I držati će vas k'o malo vode na dlanu. Eto, baš to je ljubav. Ako imate sreće pa godine provedete u „šetanju" s donekle kompatibilnom polovicom, imajte na umu da svaki tren nešto može puknuti.

Možda s vaše strane, jer nije svaka ljubav ona za cijeli život. A i uvijek vam se može dogoditi da jednog dana druga strana objavi prekid. Ajde razumijem i to. Jer nije svaka ljubav ona prava. Onda treba biti pošten i imati bar minimum ljudske pristojnosti pa to reći u četiri oka. Pošteno. A ne preko telefona, poruke ili jumbo plakata. Prljavo. A sve se ipak svodi na isto. Pa znaš, pa ovo, pa ono. Ne volim te više, našao/la sam drugu/og. Eto, pukla veza.

Smijte se vi, nije lako biti ostavljen i nesretan u ljubavi. Ipak je ljubav ono što nas veže, nekad i razdvaja. Ali svi bi htjeli imati onog nekog svog, za cijeli život. Obožavam one članke po novinama o pedeset zajedničkih godina. U tim zajedničkim godinama skriva se razumijevanje, poštovanje i nesebična ljubav. I nema veze ako ni nakon pedeset i četiri godine braka ne znate gdje vam stoji donje rublje, ako to zna vaša gospođa supruga.

Manje vas boli svaka bolest ako vas netko podsjeća kad treba popiti one žute, kada zelene, a kada bijele tabletice. Život vam je lakši ako sa osamdeset godina još imate onog nekog tko će se brinuti gdje ste ako vas nema pet minuta, tko će vam reći što da obučete za crkvu i brinuti se za vašu posebnu prehranu.

Sve je nekako bolje kad imate nekog tko će vas nasmijati svojim upadicama ili krivo izgovorenim modernim riječima. I kad imate nekoga da vam ponavlja sto puta istu rečenicu jer ste malo debljeg uha. Život je ljepši čak i kad vas taj netko ima čim ljutiti. Pojačanim tonom do daske na televiziji, ostavljenim čarapama, tvrdoglavošću, sto i jednim nepotrebnim pitanjem. I to je ljubav.

A sve što znamo o ljubavi jest da je ljubav sve, kaže Emily Dickinson. Ljubav je gledati svoju djecu kako rastu, čuvati unuke i praunuke. To je ljubav. Za to vrijedi tražiti i tražiti dok ne nađete. A kad nađete, za to se vrijedi pomučiti i održavati. Iako ne znamo definirati ljubav i ne postoji univerzalna veličina ili mjerna jedinica kojom bi je mjerili i vagali, ljubav je ipak tu.

Jer ljubav je... Ma ljubav je sjajna...