Da li roditelji uvijek znaju što je najbolje za njihovu djecu ili sami sebe žele uvjeriti da doista znaju? Da li bi, da priznaju da ne znaju, time bili manje sposobni roditelji? Koliko su uopće pojedini ljudi sposobni i spremni za roditeljsku ulogu na koju ih nitko ne priprema.

Nema obuke niti upozorenja. Sve moraš naučiti u hodu. Nema usmenih ni pismenih ispita. Potpuno si samouk. Nema dozvole. Nisam roditelj i moram priznati da roditeljstvo iz moje perspektive izgleda kao jedna jako nezahvalna uloga. Pustimo malo po strani osjećaje, koji su ovdje neupitni. Uloga je, dakako, i izuzetno teška. I zato bi, prije preuzimanja uloge, trebalo za nju dobiti određenu dozvolu.

Imamo vozačke dozvole kojima potvrđujemo svoju sposobnost upravljanja autom. Imamo prometnu dozvolu. Potvrdu da smo sposobni za rad dobijemo liječničkim pregledom. Imamo dozvole za posjedovanje oružja. Dozvole za lov divljači. I niz drugih potvrda, svjedodžbi i diploma. Mislim da bi nam trebala potvrda koja će dokazati da smo duševno i fizički sposobnosti za roditeljstvo. Jer, ruku na srce, nekim ljudima ne bi dali da vam čuvaju psa, a kamoli dijete. Zašto ne bi, u državi u kojoj je sve regulirano, uključujući i nečije mišljenje, uveli i dozvolu za roditeljstvo? Ispuniš testove, odeš na usmeni. Onda na sistematski i kod psihijatra. I ako je sve u redu lijepo dobiješ dozvolu da si spreman i da ti država dozvoljava ulogu roditelja. U ovoj našoj državi više mi se ništa ne čini nemogućim.

 No, natalitetna politika Hrvatske je jako zabrinjavajuća, pa ne želimo ju sad još više ugroziti. A tim novim propisom bi sigurno bila ugrožena. Prepolovio bi se broj ljudi koji su sposobni za roditeljstvo. A i ljudi bi, možda napokon, digli revoluciju. Jer, ne može ti zakon toliko zadirati u tvoju privatnu sferu. A ovdje zadire. Indirektno i direktno regulira seksualno ponašanje dvoje ljudi u njihova četiri zida. Ugrožavanje slobode. Možda. Jer, da li ona u društvu u kojem živimo uopće postoji? Sjećate li se „slučaja" gospođe Vedrane Rudan?

Ukinuta joj je reportaža, koja je trebala postati svakodnevna, zbog izražavanja vlastitog mišljenja. Moram zaključiti da je sloboda izgovorene i pisane riječi ugrožena. Nad tom činjenicom nikako ne možemo zatvarati oči i negativno klimati glavom. Pustimo na stranu njenu usporedbu u kojoj je na indirektan način možda i uvrijedila Židove, mene više zabrinjava činjenica kako je dotična izrekla vlastito mišljenje i zbog toga dobila otkaz.

Znači, naše misli su u vlasništvu naših nadređenih. Jedan zaposlenik pita drugoga: oprosti, kamo ideš? Idem kod šefa po svoje mišljenje. A, da, u sobi je, meni je upravo rekao moje. I zato bi najbolje bilo da prestanemo misliti. To nije dobro za hrvatski narod. Neka nam i tu ulogu preuzme država. Ona će to bolje regulirati. Mi smo ovdje samo kao radna snaga. Nismo stvoreni da mislimo. I ljudi, zabranjeno je. Evo, dodali smo taj stavak i u Ustav.

Tako će država odrediti nekolicinu ljudi koji će nadzirati mišljenja. Samo ta nekolicina će biti kompetentna da kaže da li je neko mišljenje dobro ili nije. Ako nije, čovjek ide na promjenu mišljenja. To me podsjeća na razdoblje komunizma. Tamo su to zvali- osvježavanje pamćenja... i onda ste završili u zatvoru. Danas ne idete u zatvor, ali idete na ispitivanje i nakon toga vam je ugrožena egzistencija jer dobijete lijepo otkaz. Jer, ne želi ni vaš šef snositi posljedice. Pa se svi izoliraju od vas iz straha od posljedica. Kako lijepa demokracija.

Vladavina naroda. Moš mislit! I onda ste etiketirani kao onaj koji ima svoje mišljenje. Svi vam se potajice dive na hrabrosti, jer ipak ste rekli ono što većina misli. Ali to divljenje ostane u četiri zida. Ljudi potiho, u svojim domovina, raspravljaju o tome kako ste bili u pravu. I tako vam treba dozvola za mišljenje. Oprostite, gdje se izdaju dozvole za mišljenje? Drugi kat, desno, soba 112, monoton glas državne službenice. Formular i dvadeset kuna biljega.

Oprostite, gdje ćete to koristiti? Što? Pa mišljenje? Znate, ovo što ste naveli ne može na televiziju niti na radio. Možete eventualno probati sa novinama. To vam je niz hodnik, druga vrata, odmah pored sobe za promjenu mišljenja. Odmah ste na redu, jer, svi imaju mišljenje, ali ga nitko ne želi reći. Pa mu ne treba dozvola. Pa se opet osjećate izolirano. I pitate se, da li vam sve to treba? A mogli ste samo imati mišljenje i prišapnuti ga svom partneru. Pa sad ne bi lutali po šalterima i državnim službama.

I Vedrana je samo trebala imati mišljenje, a ne rašpati nokte pred cijelom hrvatskom nacijom. Jer, eto, njena je rašpica protumačena kao posjedovanje oružja. Neprijavljenog!!!?? Pa to je strašno!! I zato, draga Vedrana, drugi kat, desno, soba 112. Ja sam prva stala u red, ali te propuštam jer se kod tebe radi o hitnom slučaju.