slobodni smo odabrati ono što ćemo uniti u svoje tilo i um

Ono si što jedeš.

Hm, da. Slažem se s činjenicom da me krafnice, buhtlice i štrudlice neće pretvoriti u slatkicu, nego bombu. U svakom slučaju, provjereno je dobro držati se voća, povrća i niskokaloričnih jogurta. Konzumirati light.

A sad recite vi meni, ima li smisla virovati u ono si što čitaš?

Wenthworth Dillon kaže da tribamo odabrati pisca ka što odabiremo prijatelja.

Ako hrana oblikuje naše tilo, može li ono što čitamo oblikovati naš um?
Ako konzumiramo ono što se može smatrati light literaturom, kako će se to odraziti na nas?

Nemojte misliti da želim reći kako tribamo čitati samo one 'prave' knjige. One teške, dubokoumne, filozofski i povijesno protkane priče, koje su potpuna suprotnost laganom štivu, bilo ono 'krimi' ili 'ljubi'. Ponekad zaista tribamo nešto lagano, da nas opusti, da čitamo s mozgom na paši, pod dekicom, pijuckajući čaj.

Mnogi čitatelji guštaju u knjizi i jelu, pa mrve po stranicama. Nažalost, ta sam! Spajam užitak čitanja i grickanja.

Svašta meni pada napamet, pa tako i ovo: književnost i gastronomija se obožavaju.

Sigurno ste milijun puta čuli da netko 'guta knjige'. U prijevodu, mahnito čita, leti stranicama, obožava knjige. Čitanje poistovjećujemo s dobrim objedom, pa se često neke knjige reklamira kao 'sjajan književni zalogaj'. A Tin Ujević kaže: 'knjiga nije hrana, ali je poslastica'.

Čitanje živi u metaforama.

Pa tako govorimo o 'kuhanju priče', 'polupečenim idejama' o zapletu, ili kažemo da je neki prizor 'začinio' priču. Ponekad čujete kako se govori o autorovoj sposobnosti da 'glatko' pripovijeda, kao da priprema glatku, podatnu smjesu kreme za tortu.

Za neku prozu kažemo da je 'gnjecava' ili 'bezukusna'. Neki su romani 'žestoki', ljuti kao chilli papričica. Neki su slatki, slađi od meda. To su oni kojima kritičari tepaju: 'književna poslastica'! 'Literarni bombon'!

Neke su knjige 'hrana za dušu', kojima se uvik volimo vraćati, baš kao onoj hrani koju smo obožavali u djetinjstvu. A od nekih nam se jednostavno 'povraća'.

Čini se da je ta gastronomska metafora postojala još u Shakespearovo vrime. Kraljica Elizabeta I. svoje pobožno čitanje opisala je kao 'kidanje zelenih travki rečenica, koje čitajući jede i slaže u sjedište pamćenja kako bi manje uočavala gorčinu ovog života'. (Elizabeth I., A book of devotions, London, 1970.)

'Neke knjige treba kušati, druge progutati, a samo neke žvakati i probaviti', reka je Francis Bacon. Znači, nisam skroz pukla, kad o tome govori poznati engleski znanstvenik 17. stoljeća.

U svakom slučaju, slobodni smo odabrati ono što ćemo uniti u svoje tilo i um. Pa i kada sagrišimo, prejedajući se sladoledom ili Jackie Collins, ne tribamo se loše osjećati zbog toga.

Bitno je raznovrsno jesti, a isto tako raznovrsno čitati. Jedino tako moći ćemo pripoznati što nam odgovara.