Snijeg postaje bljuzga, grudanje maltretiranje, klizanje padanje, a radovanje živciranje

Ne znam kako je kod vas, ali ja osobno ne mogu smisliti snijeg. Pročitavši danas kako nas u narednim danima vjerojatno očekuje ta vremenska neprilika pao mi je mrak na oči.

 

Otvorio sam članak u kojem je bila slika Jazina pod bijelim pokrivačem i na tren kao da sam osjetio kako su mi cipele promočile. Znate onaj gadan osjećaj kad su vam prsti toliko smrznuti da ih ne osjećate.

Nikako mi nije jasno kako se ta neugodna meteorološka pojava uopće može nazivati snježnim radostima.

Dok sam bio mali još sam i koliko-toliko volio kad bi padalo: smočiš se, dođeš doma, majka te presvuče, šmugneš natrag vani, smočiš se... i tako pet puta dnevno. I naravno, nije bilo škole.

No kako su godine prolazile tako su snježne radosti sve više postajale snježne gadosti. Snijeg postaje bljuzga, grudanje maltretiranje, klizanje padanje, a radovanje živciranje.

Kad u ovim našim krajevima padne malo jači snijeg na prvim stranicama novina budu naslovi poput „Bijela Dalmacija", „Riva pod bijelim pokrivačem", „Donat s papinskom kapicom" i sve je puno prekrasnih fotografija na kojima su naše poznate znamenitosti presvučene slojem one bijele nesreće.

No, ako okrenete samo par stranica u tim istim novinama naići ćete na sasvim drugi par opanaka. Onda počnu naslovi poput „Blokiran promet u gradu", „Hitna puna prijeloma i iščašenja", „Pijani student zaspao u snijegu", „Umirovljenik zasut grudama umalo umro od srčanog udara", a redovito bude i razgovor s nekim iz autokluba što slavodobitno poručuje vozačima da „jel' sad vide čemu služe zimske gume".

Prošli put kad je padalo, prije par mjeseci, snijeg me zatekao u centru a auto mi je bio parkiran kod Županije, dakle na samom kraju Poluotoka.

Naivno pomislivši kako ću se do stana barem voziti u toplom okrenuo sam ključ, no kalvarija je započela prije nego sam odvozio i jedan metar. Vidjevši da sniježi valjda su baš svi vozači Zadra (od kojih je svaki vjerojatno pomislio ovo isto) odlučili da im je eto baš ćefnulo napraviti đir do grada, tako da sam na uključenje u promet čekao barem deset minuta.

Kad sam se nekako ipak ugurao, i to samo zato jer se nekom nesretniku u koloni ugasila Renault četvorka, do Relje sam vozio okruglih sat vremena. Bio je to sat panike i iščekivanja muklog udaraca odostraga, no nekako sam preživio. Sljedeća tri dana auto je ležao nedirnut i zatrpan na parkingu. Stvarno, Dalmatinci i vožnja po snijegu zajedno idu samo u negacijske rečenice.

Srećom po mene, od Relje do Poluotoka je pješke pišljivih desetak minuta, zar ne? Ne, jer je promjena agregatnih stanja prava kujetina. Snijeg bude snijeg samo jedan dan, a onda se pretvori u svog zlobnog rođaka led i iritantnu rođakinju bljuzgu.

Ugodna šetnjica Zrinsko-frankopanskom i dalje uza zidine pretvori se u pola sata surfanja na kopnu, a pješaci izgledaju kao godišnji mimohod udruge spazmodičara dok na teži način shvaćaju teoriju sile teže i trenja.

Svako toliko netko se raspe po pločniku, dok ekipa iz obližnjeg kafića na mobitele uredno snima kompilaciju spektakularnih padova za budući hit Youtubea. Najbolji padaju ljudi što se s punim kesama vraćaju iz dućana.

Dragi sugrađani iskreno se nadam da će nam se bogovi vremenskih neprilika smilovati i napraviti budale od Vakule, Sijerkovića, Mirne Maras i onog neuvjerljivog novajlije s Nove TV. Dajte nam buru, jugo, neveru i kišu, a snježne gadosti ostavite iza Velebita gdje im je i mjesto. Dvaput u jednoj zimu bi stvarno bilo previše.