Ajme Petra. Kad je to bilo, sjećaš li se? Sjećaš li se zajedničkih uspomena, pitala me neki dan prijateljica iz najranijeg djetinjstva. Sjećam se, sjećam. Zajedničkih igara i razbijenih koljena. Nekih sretnih vremena, kad smo bili klinci. Koliko se sjećate svoga djetinjstva? Nosite li samo lijepe uspomene?

Ma nisu samo lijepe uspomene one za sačuvati. I one manje lijepe su vrijedne zato jer su vaše. Pogotovo one iz djetinjstva. Kad sam bila dijete... Imala sam sreće pa me uvijek netko imao čuvati. Majka i Otac su radili, ali baka servis nikada nije zakazao. Onda je bilo vrijeme da se krene u vrtić. Ja, milo dijete s plavim uvojcima, nikako nisam mogla prežaliti odvajanje od toplog doma i odlaska svaki dan u tu zgradu kod Vatrogasnog. Ustvari, plač svako jutro.

Ne znam točno zašto, sumnjam da mi se kao velikoj spavalici bilo teško dizati svako jutro. Onda je došlo vrijeme da se krene u školu. Ma divota, škola ulicu iznad kuće, puno djece. Na našu veliku žalost, te 1993. godine rat je bio u punom jeku. Bilo je opasno proviriti iz kuće. Kako je na otoku bilo koliko toliko sigurno, pala je odluka da prvi razred idemo doli, rekli bi kod bake.

Rat je bio u punom zamahu, svaki dan smo sa žaljenjem slušali vijesti o bombardiranju našeg grada. Grada u kojem se, unatoč svemu, živjelo. Prva sjećanja na školske klupe ostaju mi u mutnom. Ili smo bili premali ili smo neke stvari jednostavno izbrisali iz sjećanja.

Kakve uspomene nosite iz školskih klupa? Sjećate li se učiteljice? Ma tko se ne sjeća učiteljice. I igara preko odmora, blatnjavih cipela, rupica za frenje. Sve su to lijepa sjećanja. Kad se moglo natrag, vratili smo se u Grad. Rat je, srećom, završio. A mi se igrali po ulicama. A joj, tu si bila vremena. Kako sam živjela u kući, a ne u stanu, uvijek mi je bio gotovo nedostižan onaj mit o igranju po dvorištima. Što bi sve nadoknadila na praznicima. Samo kad se sjetim. Tri mjeseca provedenih daleko od gradske vreve.

Dok su se ova gradska djeca kupala na napučenim gradskim plažama, mi mali boduli divljali smo u rajskim uvala i uveseljavali turiste. Svega je bilo. Kupanja dok usnice ne pomodre, razbijenih koljena od pentranja po mocirama, zamišljenih kućica i prijatelja. Prvih morskih ljubavi. Bilo je kao i uvijek, podjele na muške i ženske igre, ali nama to baš nije bilo bitno. Kad je trebalo igrati graničara, valjda jednu od najstarijih igara, nije bilo bitno jesi li u suknjici ili u trenerci. Sada?0

Već je poznato ono tupilo koje je zahvatilo današnju djecu, a zove se kompjuter. Nema vike i graje po dvorištima, samo doma nabadaju po tom kompjuteru i igricama. Općenito, a to će vam reći svatko, prije su djeca više provodila vrijeme zajedno. Vani. Na svježem zraku. U igri. Jedni s drugima. Ne vičući na kompjuter. Navodno to utječe na razvoj djeteta. Ma kako neće, buljenje u ekran i pucanje po imaginarnim vojnicima.

Gdje su ona vremena kad ti je moglo štetiti jedino ako te Marko svom snagom zdimi u glavu loptom na graničaru? Ma to nije ni bilo štetno. Malo glava boli, pa šta? Kad se samo sjetim mode... Jednom riječju, sramotno. S majčine strane bile smo samo ženskice. Stignu me sjećanja kad pogledam te albume pune slika sretne dječice bez zubiju. Sedam curica, jedna drugoj do ramena. Plavi uvojci, iste suknjice, sretna djeca. Sada? Odrasli ljudi. Udane žene. Majke. Studentice. Zaposlene žene, svaka sa svojim brigama.

S recesijom na vratu, računima, ljubavnim jadima ili nepostojanju istih. Pa kako onda ne reći da nam je bolje bilo kad smo bili klinci? Kažu da nas djetinjstvo obilježava cijelog života. Ima i u tome istine. Sretnije doba. Bez briga. Problema, računa. Kad točno djetinjstvo prestaje? Onog trena kad ti više nije najbitnije hoće li ti Majka kupiti lizalicu. Kad stignu neke odraslije brige.

Kad zakoračite u taj nedokučivi svijet odraslih i pokušavate gaziti njime kako najbolje znate i umijete. Moje djetinjstvo? Ma ja sam bila sretno dijete. Koje je izraslo u sretnu ženu. S problemima odraslih, ali dječjim licem. Dječjom dušom. To je uspjeh. Odrastite, ali ostanite dijete u duši. Djecu su nevina. Probijajte se dječjom nevinošću kroz život. Sačuvajte dijete u sebi.