Članak 50. Kaznenog zakona Republike Hrvatske glasi: „Svrha kažnjavanja je da se uvažavajući opću svrhu kaznenopravnih sankcija izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utječe na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja."

Ako ste se ikad pitali koja je svrha kažnjavanja, osim one očite, sad vam je jasno. Svako nedjelo počinjeno s namjerom ili iz nehaja, mora biti kažnjeno. Kaznom zatvora ili novčanom kaznom. Imamo institucije zadužene za to. Plaćaju ih porezni obveznici, znači mi. Kad institucije zakažu, križamo se lijevom i desnom. Pa kako opet, pa zašto opet.

Netko je negdje, u toj svetoj hijerarhiji, pogriješio. Jer je zakon, ukoliko se ne provodi, samo još jedno mrtvo slovo na papiru. Kazneni zakon Republike Hrvatske je jedna lijepa debela knjižica, srećom dostupna na Internetu. Po članku 53. Kaznenog zakona RH, kazna zatvora ne može biti kraća od trideset dana ni dulja od petnaest godina. Iznimno, pod uvjetima iz članka 60. ovog Zakona, kazna zatvora za kaznena djela počinjena u stjecaju može biti u trajanju do dvadeset godina.

Za najteže i najpogibeljnije oblike teških kaznenih djela iznimno se može propisati kazna zatvora u trajanju od dvadeset do četrdeset godina (dugotrajni zatvor). Nema doživotnog zatvora, nema smrtne kazne. Eto, tako kaže strašni kazneni zakon. Svakom po zaslugama. Praksa je nešto sasvim drugo. Imamo skoro pa posve neučinkoviti pravosudni sustav koji zakazuje gdje zakazati može. Procesi traju godinama, ubojice šeću naseljima, djeca se zlostavljaju gotovo šutke.

Nekako smo posebno osjetljivi na djecu, što je posve razumljivo. To pokazuje zadnji slučaj zlostavljane djevojčice kojoj prijeti vraćanje u obitelj kojoj je već jednom oduzeta zbog sumnje na zlostavljanje. Rekli biste, nemoguće. O, itekako moguće, bar kod nas. Postavlja se pitanje zločina i kazne. Kako odrediti tko će, hoće li i koliko odsjediti iza željeznih rešetaka.  Ha, diskutabilno. Koje je mjerilo za zločin? Kako procijeniti koja je kazna primjerena?  

Nekako je uvriježeno mišljenje da za sve počinjeno postoji kazna. Neki kao da su slijepi pored zdravih očiju. Često kad se nešto grozno dogodi postavljamo pitanja tko je kriv. Tko je i gdje zakazao? Odmah se povlači paralela s nadležnim institucijama. Tko je nadležan, tko je odgovoran? Skoro nikad se ne postavlja pitanje sprečavanja. Kako smo mogli spriječiti? Društvo je konzumerističko i nadasve sebično. Zgražamo se nad tuđim sudbinama, ali dokle god se to ne tiče nas, nije ni bitno.

Povode se onom - ne bi se štel mešat. Opet, imamo povjerenja u te dražesne institucije. No, kad je već tako, zločin i kazna moraju imati svoje mjesto. Javnost je uzdrmao i slučaj namjernog širenja spolne bolesti u našoj okolini. Prema članku 238. Kaznenog zakona RH „tko znajući da je zaražen spolnom bolešću, spolnim odnošajem ili na drugi način nekog drugog spolno zarazi, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

" Novčana kazna?! Pa nije to pogrešno parkiranje! Što je negdje premalo, drugdje je previše. Pa tako prema članku 173. Kaznenog zakona RH o zlouporabi opojnih droga „onaj koji neovlašteno posjeduje tvari ili pripravke koji su propisima proglašeni opojnim drogama kazniti će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine". Za jedan joint dobijete godinu dana zatvora.  I tako dalje i tako bliže, zakoni su nam u komi.

Ajde da se i provode ovako kako piše. Pa se dosuđuju maksimalne kazne, možda bi nekom manje padalo na pamet da ubije nekog ako zna da će dobiti četrdeset godina zatvora. A ne pet godina. S dobrim vladanjem, vani za tri. Jer prema članku 55. Kaznenog zakona RH „osoba koja je osuđena na kaznu zatvora može se otpustiti s izdržavanja kazne nakon što je protekla najmanje jedna polovina vremena izdržane kazne, a iznimno i nakon jedne trećine vremena izdržane kazne na koje je osuđena."

Vidite? Poruka koju ljudi dobiju nije nimalo poučna. Ubij, odleži par godina, izađi prije nego misliš. Ako vam se zamutilo u glavi od toliko članaka i zakona, ne brinite. Ni ja nisam pravnik. Samo sam htjela pokazati koje mogućnosti postoje, a koliko ih se ne iskorištava ili ih se ne želi iskorištavati. Gdje je ostala sakrivena pravda?

Zakonodavstvo je varljiva stvar. Naoko uređeno, skriva rupe i rupice koje se koriste za izbjegavanje posljedica. Pa ti objasni djetetu zašto se nešto ne smije, kad mu država pruža očigledan primjer kako to i nije nešto strašno. Ne šutite. Dignite glas. Pokažite zanimanje. I ljudskost. Savjest će vam biti zahvalna.