Inspirirana nadasve lijepim vremenskim prilikama, vaša kolumnistica ovaj put vam je spremila jednu zadarsku priču...

Mare otvara oči prije 'Dobro jutro, Hrvatska'.

Ima naviku rano ustati, dok se soba još plavi u nadolazećem danu.

Krevet dobrano škripi. Jednog jutra stropoštat će se sa svih svojih devedeset i šest kilograma. Mare je prilično zabrinuta zbog toga. Sigurna je da će njezino zapomaganje čuti ono dvoje što se svake večeri deru s druge strane zida, a niti jedno od njih ne bi joj uskočilo u pomoć. Ma kad su je zadnji puta pozdravili na stubištu? Možda im je neugodno. Zidovi su tanki, a stanari su toga svjesni. Ipak, ne mogu se suzdržati dok nabrajaju bližu i dalju rodbinu, životinje i plejadu svetaca.

Mare vadi svoj dragi lončić. Ručka se klima, baš kao i njezini zubi. Ona mesarka neće je više vidjeti - masno joj je naplatila novu plombu! Zbog toga se Mare morala odreći dnevnih novina ovaj mjesec. Penzija je jadna i nikakva, pa kad već plaća TV pretplatu, onda će je u toku s vijestima iz cijelog svijeta držati dnevnik.

Mare kuha tursku kavu. Pola litre mirisne tekućine popiti će sama. Prijateljice joj ne dolaze u posjet. Jedna je u bolnici u Biogradu, a drugu je pokopala u siječnju.

Mare zadrhti kada se prisjeća pogreba na kojem joj se činilo da, dok su u zemlju polagali lijes, neki podmukli glasić šapuće: ti si sljedeća!

Svoju djecu Mare gotovo pa da i ne viđa. Ivan je u Zagrebu, dolazi samo ljeti, na tjedan dana. Onda odlazi na Kanare, u Grčku i druga mjesta koje Mare ne zna baš ni izgovoriti.

Katarina je u Zadru, na Bilom Brigu, u novogradnji. Prije tri godine, razvela se od muža i sada živi s Lucijom. Mare nije sigurna koliko je Luciji godina, samo zna da ide u gimnaziju na Poluotoku.

Mare često promatra djevojke u gradu. Čini joj se da u svakoj vidi Luciju.

Djevojke se tako brzo mijenjaju! Danas su plave, već sutra crvene, zelene, ljubičaste. A tek odjeća! Mare se užasava golemih čizama u kojima viđa jednu malu mršavicu. Ipak, da joj se Lucija pojavi na vratima u neonskom skafanderu, ne bi imala ništa protiv. Samo neka se pojavi!

Mare ne kupuje kruh. Svako jutro maže marmeladu od šipka na dvopek. Odmah skuplja mrvice sa stola i u kupaonici skida svih pet viklera koji to njeno bijelo paperje čine oku prihvatljivom aureolom.

Voditelj najavljuje još jedan orkanski nalet bure. Prometni kolaps, zatvorene dionice, moguća mećava, poboljšanje se ne nazire uskoro... Mare sluša najavu Apokalipse i uzdahne, pa se omotava pletivom i uzima platnenu torbu. Gasi TV i tiho zaključava vrata, pa kreće na tržnicu.

Kalelarga je potpuno prazna. Reklo bi se - nema ni pasa vani. Žive duše griju se u kafićima. Mare stiže do svoje drage imenjakinje, gdje već godinama kupuje. Jabuke, mandarine, buket peršina. Malo mrkve, spremit će pileću juhicu. Imenjakinja joj nudi ušećerene bademe. Mare odmahuje glavom, nema više novca za to. Imenjakinja joj s osmjehom polaže vrećicu badema u torbu. Mare bi se zacrvenila kada ne bi bilo tako hladno. Počinje kiša, vjetar se poigrava odbačenim papirićima i drugim smećem. Jedan muškarac gnjevno odbacuje slomljeni kišobran, koji se poput pauka zakotrlja sve do Marinih nogu.

'Ma jel' vidite vi to, šjora Mare', viče imenjakinja. 'Čim su vakva vrimena, oma su svi ka inšempijani. Sve mi se čini da dolazi Smak svita! Jeste gledali sinoć oni Dnevnik? Pa ti neki ura... ura... uragrani, pijavice, potresi, Gospe ti blažene!'

'Je, je', ubacuje se prodavačica pored imenjakinje. 'Recesija, slaba prodaja, još i vrime čini svoje, od jutros samo škatulja jaja, oslobodi ga Bože! A dobro je reka moj Ante: dvi iljade i dvanejeste svi ćemo poletiti u zrak!'

Mare suosjećajno klima glavom, pa se bolje zamota u pletivo i teškim koracima ide kući.

Na ulazu u zgradu gotovo je sruši mladić sa slušalicama u ušima. Bez isprike. Mare se neko vrijeme pridržava za kvaku, dok ne povrati dah. U stanu je tiho kao u crkvi. Još se osjeti miris kave, pomiješan s gorkom aromom starog namještaja i daškom lavande.

Mare skida kaput i odlaže torbu. Pali radio i ponovo sluša o buri i oluji. Prozori dršću pod naletima vjetra. Kiša je sve upornija, snažne kapljice kao da žele da ih Mare pusti u stan. Iz hladnjaka vadi smrznuto pile i puni lonac vodom. Odlazi do ostakljenog kredenca i uzima ručno oslikani tanjur, iz svadbenog servisa. Tu će istresti bademe.

Kiša pojačava ludi ritam. Nebo se spušta na zemlju bez milosti. Mare sluša kako se na balkonu, kao domino pločice, jedan za drugim ruše pitari. Sprema pileću juhicu i pjevuši neku melodiju kojoj je zaboravila ime.

Nakon Dnevnika, pogledat će seriju. Iscijedit će limune i dodati malo vanilinog šećera. Pogledat će na sat. Negdje iza jedan sat doći će Lucija, njezina unuka. Kosa će joj biti potpuno mokra, kao i torba u kojoj nosi udžbenike i opremu za tjelesni.

Dok Mare bude grijala juhu, Lucija će pregledavati TV programe i reći: 'Daj bako, nabavi si kabelsku... uh, što mrzim ovu glupu kišu! Pogledaj ti ovo... ka da će Smak svita!'

Mare će se nasmiješiti.

Neka kiša, ma samo neka pada.

Ona će ručati s Lucijom, a poslije će se osladiti bademima i limunadom.

Pa neka dođe i Smak svita!