Da me netko pita koja su mi najranija sjećanja, kao iz puške ispalila bi gledanje Dnevnika. Valjda od silnog straha ili gledanja svakodnevnih loših stvari, bila sam uvjerena da kad rata više ne bude, neće biti ni Dnevnika. Toliko o percepciji medija.

Sjećam se te tišine i ozbiljnih lica oko mene. Dnevnik je tada zaista bio jedini prozor u svijet. Prozor kroz koji je bilo moguće saznati bar malo informacija o stanju na terenu. Danas? Vrijeme drugačije, slika gotovo neizmijenjena. Minutu prije 19.30, svijet staje i počinje Dnevnik. Koji vam, ruku na srce, neće otkriti revoluciju. Ali ćete biti uvjereni da ste nešto jako bitno propustili ako ga ne pogledate.

Tako razmišlja ova starija generacija. Za njih je gledanje informativnog programa koji počinje ni sekunde prije, ali ni sekunde kasnije od 19.30, svetinja. Duševna hrana. Ova mlađa generacija za Dnevnik sazna jedino ako na portalima poslije pročita kako je voditeljica imala prozirnu bluzu ili je voditelj opet ubacio kakav sarkastičan komentar. Nikako ne mogu naviknuti ukućane na korištenje blagodati teleteksta.

Ne, oni uvjereni kako će sve saznati prvi ako u 19.30 hipnotizirano sjednu u naslonjače, odvrnu ton do kraja i broje loše vijesti. Koje su tijekom dana već čuli, pročitali, vidjeli. Posljednjih dana to izgleda ovako (subjektivan dojam): još nas nisu primili u EU, kriza i recesija s produženim rukama, što su rekli crveni, plavi, rozi protiv svih drugih, uragan/strana zemlja/potres, maloljetničko nasilje/ mafijaško ubojstvo.

Jedna gora od druge. Ponekad se smijem količini gluposti koju su ljudi sposobni izvaliti iako znaju da ih gleda cijela javnost. S druge strane, tzv. obični ljudi svakodnevno izvaljuju nevjerojatne količine gluposti, samo to ne osvane ne televiziji. Ponekad, kad vidim naše gore list Edija Škovrlja, kako opet jadan pokušava ne poletjeti s Masleničkog mosta da bi nama dokazao da tamo bura zaista puše, ponekad se divim tim ljudima. I to mi je jedna od najdražih televizijskih uspomena. Čim netko kaže bura i Maslenički, samo zamislim jadnog Edija kako se drži za onu ogradu.

Uvijek samo Dnevnik. Dnevnik je jedan. Kao zapovijed, ne imaj drugih Dnevnika uz mene! Da, kako zaboraviti Prognozu? Nije bitno što prognozu možete pročitati svugdje, tijekom dana je čujete milijun puta, ona koja slijedi poslije Dnevnika i Sporta, sigurno je najtočnija. Ako pogode, oni su bogovi. Ako pogriješe, ma oni ništa ne znaju.

Gledanje Dnevnika je tradicija. Kad se sjetim Gorana Milića, sve mi je jasno. Ulijeva povjerenje, imate osjećaj kao da je sve te vijesti sam proživio. Dnevnik i dalje ima najveću gledanost. Svakakve informacije nam serviraju. Dobro je biti obaviješten. Samo, kako to djeluje na nas? Kad odgledate sve te, većinom loše vijesti, kao svako ljudsko biće, nekako morate reagirati. Kad bismo sve što smo tijekom dana čuli, primili k srcu i zaista suosjećali s ljudskim sudbinama, puklo bi nam srce od tuge. One zaista jako emotivne ljude, pogodila bi depresija.

Druga krajnjost je potpuna emotivna odsječenost. Tupilo. Mene se to ustvari ne tiče, ja tu ne mogu puno pomoći. Ta otupjelost prodre u pore društva pa tako svakodnevno prolazite pokraj ljudskih sudbina niti se ne okrenuvši, iako biste možda mogli nekome i pomoći. Kako se zaštiti od prevelike izloženosti informacijama, koje za posljedicu imaju potpuno zatiranje osjećaja moralne odgovornosti i dobrosusjedske pomoći?

Možete pokušati smanjiti izloženost lošim vijestima. Naš informacijski prostor nije samo crna kronika. Međutim, nekako dobre vijesti više nisu zanimljive vijesti. Pa nikad ni u Dnevniku nećete čuti koliko je beba danas rođeno. A to je lijepa vijest. Kao ona o rođenju djeteta na naplatnim kućicama. Lijepe sličice. Možda bi onda otjerali crne misli i pozabavili se pozitivnim mislima.

O utjecaju medija suvišno je govoriti. Ako nije objavljeno, kao da se nije dogodilo. Kako razlučiti bitno? To morate sami, po vlastitom nahođenju. Ako ne znate? Ha, valjda ono što osvane na Dnevniku...