Ako mislite da vaše dijete provodi ugodno nedjeljno poslijepodne u čitanju Augusta Šenoe, varate se.

Prva stvar: knjige su DOSADNE.

To su predmeti koji nastaju kada se pisanja uhvate dosadni ljudi, a djela propisana školskim planom i programom dosadna su za prerezati žile, što zna i dosadna profesorica, osoba koja je svjesna postojanja stranica poput lektirice.com.

Druga stvar: knjige nisu cool.

Odnosno, oni koji ih čitaju nisu cool. Kad čitate knjige, onda ne preslušavate novi album Lady Gage. Ne gledate Farmu. Niste na Fejsu. NE POSTOJITE. A to si jedan tinejdžer ne može dozvoliti.

Ipak, nada ne umire. Knjiga ne umire. Još uvijek ima djece i mladih kojima je knjiga prijatelj, uzbudljivo i ugodno društvo. To su djeca koja nisu članovi knjižnice samo kada treba posuditi 'Zlatarovo zlato'.

Znate li što čita vaše dijete?

Sudeći prema nekim malim istraživanjima i opipavanju literarnih trendova, velika je vjerojatnost da je vaše dijete oduševljeno vampirima, vukodlacima, zombijima i drugim demonskim oblicima. A vi ste mislili da je prolijevanje krvi rezervirano samo za video-igrice!

Horrorci R.L. Stinea, strašne priče mekih, trendy-dizajniranih korica ne miču se s noćnih ormarićima mladih. Kolegica nikada nije čitala Stinea, a ja sam joj pokušala ukratko opisati u čemu je fora.

'Zamisli to ovako', rekla sam, 'zaljubljena sam u najpopularnijeg lika u školi, ali on hoda s prekrasnom, arogantnom navijačicom. Jedne kišne večeri, zatučem navijačicu i zakopam je iza školskog igrališta. Uskoro se njezin Dragi počinje zanimati za mene, ali čini se da duh ubijene ne miruje i žedan je krvi... Nadnaravno p(l)itko štivo, taj R. L. Stine.

'Sumrak'. Što još reći o globalnom fenomenu koji je možda odgovoran za svojevrsnu čitateljsku renesansu?

Naime, romansa vampira i smrtnice toliko je začarala djecu i mlade, da su i oni, kojima knjiga nije bila omiljen predmet, posegnuli za nekim od romana iz sage gospođe Stephanie Meyer.

Svemu su pridonijeli i hormoni.

Mlado čitateljstvo ponaša se kao čopor kada slijedi svoga vođu, u ovom slučaju trend prozvan sumrakomanija.

Književno/filmska ludnica započela je i ranije, u liku malog čarobnjaka Harrya Pottera. U početku pitoma pričica, no svakim sljedećim nastavkom, J. K. Rowling se služila sve tamnijim i zlokobnijim nijansama, što zasigurno kulminira u likovima Dementora, odvratnih stvorenja koja imaju moć poljupcem preuzeti vaša sjećanja, nade, snove, vašu dušu. Brrrr!

Kod nas manje popularan, ali u svijetu vrlo poznat i priznat Neil Gaiman, jedan je od onih autora koji na sasvim ljupki način pišu o dječaku koji živi na groblju. Tu je i Phillip Pullman s 'Njegovim tamnim tvarima', Eoin Colferov Artemis Fowl, a mlado (i starije) hrvatsko čitateljstvo odnedavno uživa i u 'Kući noći', ' gdje nastava traje od sumraka do zore, gdje Božica ima glavnu riječ, i gdje 'divote i pogibelji vrebaju na svakom koraku'.

Interes za strašno štivo svakim danom sve je veći, na opće zadovoljstvo nakladnika i zgražanje velike većine roditelja, kojima nije drago što njihovo Zlato uživa u morbidnim pričama.

Postavlja se pitanje: kada je strava postala IN?

Osamdesetih se književnost za mlade primarno bavila obiteljskim i školskim problemima - zlostavljanjem, depresijom, nepravdom, ljubavnim zavrzlamama, neuspjehom u školi...Fantazija je ostajala u uskom krugu onih koji su obožavali taj žanr, ali mainstream je pripadao realizmu.

Kada ste u sendvič-razdoblju, na prijelazu između djeteta i odrasle osobe, onda nema ništa bolje od makabričnog Poea. Svoju darkersku fazu započela sam 'Crnim mačkom', da bi nastavila užitak u djelima Anne Rice, Brama Stokera, Koontza i Kinga i - puf! Prešla sam na Odjel za odrasle.

Nema sumnje, nadnaravna književnost pronalazi svoj put do mladih čitatelja. Neki od njih proći će ta djela kao 'fazu', a neki će žanr zavoljeti za cijeli život (ta sam!)

Kad malo proučavate originalne bajke, koje nas odmah asociraju na djetinjstvo, vidite da tu baš i nema happy endova. Mala sirena ne pleše na svom vjenčanju. Napuštena i jadna, nestaje; transformirana u morsku pjenu. Pepeljugine sestre režu prste, ne bi li ugurale stopala u cipelice. A nije baš lijepo ni kada te poždere vuk.

Nisu li sve bajke u originalu stravične priče? A što su strava-romani nego malo odraslije bajke?

Kažem: stvar je u prijelazu. Dajmo im da čitaju!