Kad završite sve te škole i fakultete, nekako logično bude da se zaposlite. Ha, sada dolazi ono da želje i mogućnosti nisu isto. Pogotovo u ovo recesijsko doba. (ta recesija je postala tako dobar izgovor za sve, gadi mi se više.)

Kad se već zaposlite, imajte na umu da niste sami. Ženidbom ili udajom dobivate novu obitelj. Slično je s poslom, s njim dobivate kolege. Ljudi s kojima ćete svakodnevno dijeliti prostorije i razne stvari dok god vas veže isti poslodavac. Ma glavno da se radi.

Kolege su bitna stavka u vašem životu. Nekad ih viđate više nego svoje doma. Ponekad se šalim da živim s njima. Ipak, puno vremena provodimo zajedno, pola dana. Osam sati. Trećinu. Drugu trećinu prespavamo, pa vi računajte koliko je to. Ako radite nekakav uredski posao kao ja, osuđeni ste na jednu zgradu, nekad čak i jednu prostoriju.

Nemate baš puno mjesta za manevar. Zato je jako bitno da to vrijeme provodite s osobama koje se vam drage ili ih bar možete podnijeti. Da ne biste pogubili sve živce tijekom rada. E sada, u tih osam sati svašta se može dogoditi. Možete uopće ne stići na posao na vrijeme jer vam je auto otkazao poslušnost ili javni prijevoz nije funkcionirao. Postoji dobra šansa da ćete onda navući bijes šefa koji kašnjenje, naravno, ne podnosi. Isto tako kod njega ne pale ni isprike.

Osjećate se kao da ste se opet vratili u školu? To se zove hijerarhija. Prihvatite da je netko iznad vas i bit će vam lakše. A ni šefovi nisu zvijeri. Koliko god se mi na njih ljutili (bolje rečeno bjesnili) i šefovi su unatoč uvriježenom mišljenju, samo ljudi. Da, ni njima nije svaki dan isti. Svaki put kad vam pokidaju još jedan živac, smirite se. On je samo šef. Možda jednog dana to vi budete pa ćemo vidjeti vas.

Radite li nekakav odgovoran posao koji zahtjeva maksimalnu koncentraciju poput onog liječničkog, oprez. Zabušavanje zabranjeno. Inače, zabušavanje je jedna od omiljenih razbibriga radničke klase. Koje obično počinje i završava kavom. Najveći kavopije sve svoje sitniše ostavljaju za najbolji aparat na poslu. Onaj za kavu. Kad se pokvari? Strka i nevjerica. Najdraže mjesto u firmi je ono pokraj aparata za kavu.

Zabušavanje ne bi bilo isto bez Interneta i svih blagodati koje pruža. Ooo ne. Čak neke firme zabranjuju određene stranice poput Facebooka ili Youtubea da ne bi nastao potpuni kolaps. Samo, kad je već o radu riječ, morate biti svjesni toga da se nekima baš i ne radi. Radije bi glumili ljenivca na grani nego obavljali ono za što su plaćeni. Pa tako postoji velika mogućnost da vama prebace veliki dio svoga posla. Tu je već na kocki kolegijalnost i dobra ljudska volja. Pa vama kako drago.

Idete li na posao sa grčem u želucu, nikako nije dobro. Izmamite li smiješak kolega kad vas vide u smjeni, čestitajte si. Postali ste ono što se naziva omiljen kolega. To bi svi htjeli biti, a recept je tako jednostavan. Budite čovjek. I kad nešto pođe po krivu, zapamtite da za sve postoji rješenje. Poput promjene posla, ali i tamo ćete susretati ljude koji će vam opet biti kolege i tako unedogled.

Uvijek se sjetim Ureda državne uprave i njihova funkcioniranja. Možete misliti. One kutijice od ureda zahtijevaju čelične živce i veliki stupanj tolerancije. Kolegijalnosti. Nekad se ne možete naljutiti na njih jer su vam popili svu kavu dok vas nije bilo. S njima dijelite sve, od kave do istog zraka koji udišete. Tako vam je. Osuđeni ste na jedne te iste ljude svakodnevno. Kako se onda ne potruditi da s njima budete u što boljim odnosima?

Tolerancija je jedna od najboljih kvaliteta. To ne znači da smijete dopustiti da vas netko maltretira, ali dajte malo popustite. Ljudi moji, radite dok imate gdje. Veselite se dok imate s kim. Ne ljutite se bez veze, od ljutnje nastaju bore. Da ne govorim da vam postanu druga obitelj. Zajedno slavite rođendane, godišnjice, imendane, blagdane. Sve u ime kolegijalnosti. Pa zato: živio trud - živio rad!