Što će biti s nama za desetak godina ako nastavimo ovakvim tempom srljati u ništavilo?

Nekako sam oduvijek bila okružena mladim ljudima različite dobi, voljela sam njihovo društvo, a kada sam i sama dobila djecu, to se druženje nastavilo u našoj kući, pa kasnije kad su postali tinejdžeri - u 'Shupi' koju smo im dali na korištenje kako dosadne zimske večeri ne bi provodili po mračnim gradskim ulicama.

Nismo im dali 'Shupu' iz puke ljubavi i altruizma! Roditelji uvijek traže način kako da kontroliraju svoje tinejdžere - pa ako treba, nek' se prvo pijanstvo radije dogodi u vlastitom dvorištu nego na rivi ! Ne daj Bože da je usred noći dovede policajac radi remećenja javnog reda i mira, dok ona uzvikuje: 'Želim biti papa! Ja sam Alexandar Veliki!'

Ali , to je bilo prije pet godina... Moja djeca su prerasla 'Shupu', a nove generacije su naletjele na minu zvanu Internet, I-phone, svu silu playstationa. S obzirom da smo mi nacija koja je neumjerena u konzumiranju svega što je na 'stolu', posljedice su opasne, ma koliko mi žmirili pred tom spoznajom.

Primjer A)

Ona ima 15- 16 godina i zamislite - 700 prijatelja na 'Fejsu' , sate provodi za računalom, a dani i mjeseci prolaze, izmjenjuju se proljeća, ljeta i zime... Nema vremena za učenje a kamoli za rolanje, nema vremena za vožnju bicikla sa stvarnim prijateljima, jer ne stigne pregledati sve virtualne prijatelje, pročitati njihove obavijesti što su taj dan imali za ručak...

A vani sunce sije, grije...

Primjer B)

On ima 10 godina , ali nema vremena za prijatelje u dvorištu. Ti prijatelji puni su mana, ne želi se igrati s njima, boriti se za uvažavanje, ne želi riskirati ; bolje je i manje bolno igrati na playstation-u, sam, ili surfati po netu.

Prijateljstvo boli... Prijatelj je osoba koja će slušati naše gluposti i sudjelovati u njima, ali čim nam se odupre i pokaže svoje mišljenje o nečemu, odmah ga odbacujemo, pogotovo kad imamo 10 godina.

Primjer C)

Oni imaju 30 - 40 godina, mobiteli su im stalno u rukama, na uhu, dok voze, dok ručaju s obitelji, dok piju kavu s prijateljima. Stalno odaju dojam prezaposlenosti, užurbanosti, stalno pod stresom, uvijek ih netko nešto zapitkuje... Dosadio im je takav život, ali što se tu može, takav je posao! Sve dok jednom ne shvate da nisu nezamjenjivi ...

Mlado, staro, bogato, siromašno - svi su zahvaćeni tom epidemijom nestvarnog i virtualnog, lažnog svijeta, nestvarnog sjaja...

Postoji rješenje za tu pošast, zato predlažem - da se svi skupa vratimo tamo otkud smo i došli - u pećinu! Tako ćemo napokon imati vremena jedni za druge, za svoju djecu i obitelj, za zaboravljene prijatelje! Sudeći prema rekonstrukciji života krapinskog pračovjeka - nije neandertalcima bilo tako loše, jedini problem bio je hoće li tog dana za ručak vepra ili srnu...

Da barem smognemo snage odbaciti sve one tarife ( 0,09 lipa, 0,06 lipa ; naj frend, naj trend...itd..) pogasiti mobitele, kompjutore, vratiti se sebi - svaki drugi vikend otići u prirodu, makar do Vlake ili do Paklenice, na izvor rijeke Krupe, slapove Zrmanje, Krke !

E, ljudi moji, kakav bi to život bio! Avantura kakvu bogatuni masno plaćaju - a zapravo je besplatna!

Nemojte mi reći da nemate novaca za izlet vikendom, za mobitel trošite mjesečno barem 200 kn bonova, ako ste pretplatnik - onda još i više, jer treba platiti pdv, radijsku frekvenciju, nabirka se tu još dvjestotinjak kuna, znam iz vlastitog primjera.

Sjetite se - samo prije desetak godina - tko nas je trebao, mogao nas je dobiti na telefon, imali smo slobodu kretanja, mogli smo se tuširati slobodno, kuhati slobodno, a sad tu vražju napravu vučemo za sobom i dok pišamo !

S prijateljima smo češće pili kavu - imali smo više love u džepu ( jer nismo plaćali mobitele, Internet), da, sama činjenica da smo imali prijatelje - fenomenalna je, zvuči kao da smo imali zlatnu ribicu u rukama...

Zato se pitam - što će biti s ovom djecom?

Što će biti s nama za desetak godina ako nastavimo ovakvim tempom srljati u ništavilo?

Nestat ćemo poput Maya, zarobljeni u virtualnom svijetu crne kutije računala!