Pritisnuta rokom i onom crvenom lampicom koja moju podsvijest obavještava da je došlo krajnje vrijeme, osjećala sam kako mi glava puca. Đumbus u glavi. Nisam jedina, ha? Onda se lampica počela vrtiti i trubiti kao vatrogasna sirena (nisam sigurna jel' se ta sirena vrti, ali tuli), kao znak za uzbunu. Alarm.

Odakle mi je to poznato?

Mislim da bi se stanje u kojem nam se mila i draga Lijepa naša nalazi, moglo opisati riječju ĐUMBUS. Nije vam poznata riječ? Nemojte se truditi, nećete ju naći ni u jednom rječniku. Označava stanje velikog nereda i opće dezorijentiranosti. Zar nije dobar naziv? Koliko god se mi trudili, naprosto nam ne ide. Ne ide i ne ide.

Posebno mi je zapeo za oko podatak da smo dužni ohohoho novaca. Točnije, vanjski dug Republike Hrvatske iznosi oko 44 milijarde eura. Milijardu gori ili doli. To bi značilo da je i ono novorođenče koje je jutros majka donijela na svijet, a otac proglasio nasljednikom vrste i loze, već dužno. Blago li mu je. Kakav dolazak na svijet. Dobro, jedan Hrvat više. Neka, neka. Treba odgajati male Hrvate da postanu veliki, pošteni vođe koji će nas izvući iz gabule u kojoj smo. Samo pošteno.

Uvijek sam nekako vjerovala u pravo i pravdu. Koliko god ona bila spora. Aferaško klupko se pomalo otpetljava. Sporo, ali ostavlja dojam da se nešto miče. Eppur si muove, ako želimo zvučati pametno i učeno, što se ovi gore trude iz petnih žila. Kad vidim poplave koje su zadesile naše kontinentalce, još jednom mi je drago što u blizini nemamo koju rijeku da nam se izlije po Gradu. Malo je vjerojatno da će Vruljica napraviti bilo kakvu štetu, ma koliko kiše napadalo.

Zadnje što nam treba je prirodna katastrofa. Mi smo hodajuća katastrofa. Mogli bismo reći da živimo na kredit. Prosječan Hrvat ima bar jedan kredit, manji ili veći. Na primjer za stan ili auto. Šta bi vi, negdje moramo živjeti. S ovakvim plaćama ne preostaje nam ništa drugo nego upasti u kakvu banku, moliti se da ste kreditno sposobni i prepustiti se raljama bankara i kamata.

Sad će se naći neki pametan i razborit čovjek koji će reći da mi nismo iznimka, da je tako svugdje u svijetu i da nisam otkrila toplu vodu. Moj grijeh, nisam ništa novo otkrila. Mi smo ostali na istom. Zar hoćete da ostanemo u ovom stanju? Ozbiljno razmišljam o tome da prestanem gledati televiziju i čitati novine. Dosta mi je crne statistike i smaka svita. Želim živjeti u potpunom neznanju. Hm, ne može se baš tako, zar ne? Ipak smo mi društvo 21. stoljeća, što znači maksimalnu obaviještenost.

Živimo u civiliziranoj državi, po demokratskim načelima, s državnim ustrojstvom i institucijama pravne države. Obožavam kad se počnu hvaliti tim istim institucijama. Neka pravna država funkcionira, neka institucije rade svoj posao. Policija, sud, državno odvjetništvo, Uskok. Jesam pogodila? To su institucije kojima se hvalite naveliko. Na papiru smo mi jedna uređena država u kojoj poželiš živjeti, ma što svi govorili o tome.

Praksa je, kao uvijek, miljama daleko. Pa tako sudski sporovi, po institucijama pravne države, traju prosječno 20-ak godina. Zar to nije divno? Dakle, na važnim foteljama u državi, tamo gdje smo ih mi smjestili, sjede glavešine. Mi doma u svojim foteljama, grintamo i grintamo. Da sam ja precednik, sve b' ja njih potaraca pa da vidu kako se država vodi. Ma nemoj, svi se prave pametni. Tako da sam se i ja odlučila praviti pametna. Znam, znam, reći ćete evo nje opet. Nekako me drži uvjerenje da samo upornim ponavljanjem istog gradiva možemo mooožda negdje posijati sjeme razboritosti. Pokušajte. Ne boli.

Draga Vlado Republike nam Hrvatske, obraćam Vam se u nadi da ćete prestati lupetati gluposti. Ostavite se parola, obujte čizme i izvolite čistiti nered u koji ste nas uvalili. Kažete, kriza? Dajte, više sam očekivala od Vas. Zar ne mislite da Vam je ta isprika postala pomalo izlizana?

S poštovanjem,

Petra M.

zabrinuti građanin (podaci poznati redakciji)