U moru loših vijesti, gnijezdu korupcije i kriminala, štrajkova i uhićenja, bacila sam se na vedrije teme. Mislim se, ionako mi je glava puna crnih podataka  i milijun promišljanja, bolje se malo razvedriti tzv. lakšim temama. Kad tamo, svega i svačega.

Vijest o Severini i njenom pojavljivanju na benzinskoj pumpi, zasjenila je ta ista svojim sisama. Ništa nova, ništa nova. Za oko mi je zapela vijest o vanzemaljcima. Ime sve govori, bića koja nisu nastanjena na Zemlji i za koje uopće nije dokazano da postoje. Oni koji tvrde da su se susreli s njima, mogli bi imati drugačije mišljenje od mog. Međutim, vjerojatno i oni dolaze na svoje. Barem što se regula tiče.

Ako ipak druge vrste odluče doći u ovaj naš čemer i jad, više ne postoji nedoumica tko će im zaželjeti dobrodošlicu i ostvariti prvi kontakt. Naime, Ujedinjeni Narodi sljedeći će tjedan proglasiti Malezijku Mazlan Othman ambasadoricom čovječanstva. Ona bi trebala „koordinirati odgovor i reakciju ljudske rase naspram posjetitelja s drugog planeta i osobno uspostaviti prvi kontakt predstavljajući cijeli ljudski rod." Jeste se nasmijali dobro? Ja bome jesam. Znači, sad imamo stručnu osobu koja predstavlja Odbor za doček.

K'o da su Hrvate pitali, mi rado zasnivamo Povjerenstva, Odbore i Savjete. Nisam skužila je li plaćena za to i ako je, kolika joj je plaća? Kad netko kaže mali zeleni, ja prvo pomislim na gumene bombone, pa onda na moguće postojanje druge vrste. Toliko o mojim vanzemaljskim izletima. Stavimo na stranu postoje li oni ili ne. I odakle dolaze, zašto i kada. U slučaju da postoje i da im jednom padne na pamet da nas posjete, što ćemo onda? Dril znate, javiti UN-u. Još bi nam trebalo da odaberu Hrvatsku kao mjesto prvog kontakta sa Zemljanima. Iako, to ne bi bila loša turistička promocija. Dođite u Hrvatsku, zemlju koju vole i druge vrste! Dobar slogan?

Ako se vanzemaljci jednog dana zaista iskrcaju na neko polje u Slavoniji, balkon u srcu Dalmacije ili se nasade nasrid Trga bana Jelačića, mi ćemo se naći na čudu. Jer, što ćemo im reći? Čisto sumnjam da će se to dogoditi, ali šansa postoji. Moramo biti dobri domaćini. Mi smo jedna turistička zemlja i nama je svaki gost dobro došao, bez obzira s koje planete dolazi.

Sve mi se čini, iskrcaju li se mali zeleni bilo gdje u malu Hrvatsku, mogli bi pobjeći glavom bez obzira. Sretnu li pritom možda nekog tko bi im rekao da nam je vanjski dug 44 milijarde eura, katapultirat će se natrag odakle su došli. Bez obzira na UN. Još se pitam što bi im ja rekla. Možda, povedite i mene? Čisto sumnjam. Ali, ne bi me čudilo da nekome i to padne na pamet. U kakvoj smo situaciji i što nas sve čeka, tamo negdje gore ili dolje, možda je bolje.

Postavlja se i pitanje komunikacije. Kako je opće poznato, hrvatski jezik je jako težak za naučiti. Ne možemo očekivati od malih zelenih (možda su i ljubičasti, ja ih nisam vidila, op. autorice), da znaju naš jezik. Pogotovo ako znamo da se jedan kajkavac iz Špičkovine i naš domaći bodul iz Kali ne mogu sporazumiti niti na mote.

Počnemo li mahati rukama i nogama, mogli bi pomisliti da ih tjeramo. Ili još gore, da smo umobolni. Možda naprave đir po Kalelargi ili Korzu usred podneva i zateknu Hrvate kako ispijaju kavice. Što je nama normalno, njima možda bude čudno. Sretnu li koga od hrvatskih političara, jao si ga njima. Prvo, svi su dobro ugojeni, ali se bave i raznim fizičkim aktivnostima.

Također, dobro mažu oči ljudima pa bi od njih mogli pokupiti kakve loše navike. Ne kaže se uzalud, s kim si - takav si. Ne dajte se smesti. Dragi pripadnici druge ili treće vrste (nisam sigurna koje), dođite Vi nama, mi ćemo Vas dočekati sa janjetinom, pršutom, štruklima i šljivovicom. Dat ćemo Vam prosječnu hrvatsku plaću, prosječan hrvatski kredit i staviti vas u podstanare kod dobre hrvatske obitelji. Ako izdržite jedan mjesec, možete ostati. Bit će Vam kao nama.

P.S. Sretnete li Nevena Ciganovića ili nekog drugog izoperiranog celebritija, ne bojte se. I mi dolazimo raznih boja i oblika.