Ljubav prema Gradu teško je opisati. Koliko god se vi trudili prebaciti svoje osjećaje na papir, koliko god to ljigavo poetično zvučalo, jednostavno je riječima neopisivo. Ipak, mladi Zadranin Jure Karamarko pokrenuo je projekt "Zadre, zašto te volim?" Riječ je o knjizi koju će, po svemu sudeći, pisati upravo građani Zadra.

Cilj je prikupiti različite opaske na jednostavno pitanje: Zadre, zašto te volim? (op. autorice: svoje viđenje ljubavi prema Gradu možete poslati na mail: zadrezasto@gmail.com). Eto, netko se sjetio da se stalno izražavanje zadarske ljubavi ipak može ukoričiti. Držimo fige, uz pohvale za inicijativu i ideju. Eto vam prilika. Da, vi koji na sva zvona trubite kako je Zadar jedan i ne bi ga mijenjali nizašto.

Imamo i mi problema, to je jasno. I nas muči nezaposlenost, korupcija, kriminal, zdravlje. I mi živimo u državi što Hrvatska se zove. Samo, mi smo vam Dalmatinci. Nama ništa neće dan pokvariti, mi smo vam žilava bića. Zašto živjeti u Zadru? Bog nam je dao zahvalan geografski položaj. Okruženi smo ljepotama otoka i vrletima Velebita, koji kao da nas čuva. Natalitet ide u nebesa.

Ponekad pomislim da je sva ta ljubomora koju ponekad osjetimo od ostalih gradova zaista opravdana. Moram Vam reći da imate na što i biti ljubomorni. Da, dobro ste pročitali. Ulagalo se puno, naravno. Gradilo se još više, brže, ljepše. Što da vam kažem, za sad nam ide sve po planu. Onom razvojnom. Za prirodu i gotovo savršenu klimu se netko drugi pobrinuo. Pa smo eto zagazili i u listopad. Narod, pomalo fatalistički neradno, sjedi na kavi. Uz more, na Trgu, u kvartu, na svojoj taraci. U kratkim rukavima. Upijamo sunce svakom porom.

Kontinentalci su upalili grijanje. Hihi, neka im je. Dok ovo pišem, mogu se zakleti da negdje na Punti Bajlo, dvije gospođe u najboljim godinama guštaju plivajući. To je Zadar, to je Dalmacija. Samo, ljudi ponekad znaju biti zaboravni. Nije to možda ni namjerno, koliko je nametnuto brzim tempom kojim živimo, pa neke sitnice jednostavno smetnemo s uma. Poput one ideje ljubavi kojom se vodi Zadranin s početka. Ali ona se ne izražava dvaput godišnje kada Cibona dođe u goste pa su svi nešto lokalpatriotski nastrojeni, nabrušeni Zadrani.

Posebno me dirnula scena vezivanja očiju kipu Velikog Kreše. Kažu, da ne gleda sramotu Kluba i košarke. Ta spona ljudi i košarke teško je iskaziva. To je jednostavno tako. Zadar odista živi košarku. U prirodnim ljepotama Grada, zaštitnicima koji sigurno bdiju nad nama, u gradskim redikulima i kaletama, u svemu tome leži jedna nit koja plete neopipljivu sponu Grada i građana. Onu koja se nikad neće prekinuti.

Možeš otići iz Zadra, ali Zadar iz tebe neće tako lako. Jer ima povijest. Nećemo o onoj dalekoj, tri tisuće godina dugoj. O njoj svjedoče zidine i kralježnica Grada. O njoj piše svaki kamen koji se očuvao do danas. Zadar ovih dana obilježava Dan obrane Grada. S poštovanjem prema junacima koji su život dali da bismo mi danas bezbrižno hodali po obnovljenoj Poljani i divili se zalascima i Morskim orguljama. Nije to bilo tako davno, a neće se nikad zaboraviti. Ma koliko godina prošlo. I uzbune koje još živo odjekuju ušima stanovnika, redukcije vode i struje, osjećaj straha, školovanje u podrumima, život u skloništima. Sve je nekako ipak ostalo iza nas. Jer tako mora biti. Ali, ne zaboravlja se tako lako.

Međutim, Grad se vratio u svakodnevicu. Živi svojim tempom, stopio se sa svojim građanima i plovi bespućima godina. Dakle, gdje ste se pronašli vi? Ostavite svoj pečat, ostavite svoj trag u povijesti. Zašto te ja volim, Zadre? Ha, na to nemam jednostavan odgovor. Pada mi na pamet jedna rečenica iz filma „Što je muškarac bez brkova", kada se cura iz Njemačke vrati na rodnu grudu.

Nakon zaljubljivanja u domaćeg čovika, ona tako iskreno zaključuje i ponavlja očeve riječi: A nema se di, tu je domovina. Tako i ja. Tu je dom. Zadar je dom. A gdje je dom, tu je srce. Činite bilo i srce svoga Grada. Ne pitajte samo što vam je Grad dao, pitajte se što vi imate dati Gradu. Jer Grad će Vam sasvim sigurno vratiti duplo...