Čim živite u 21. stojeću, naviknete se na neke stvari. Da vam je sve dostupno, da se živi brzo i usput, da je protok informacija brži no ikad i da je svijet postao globalno selo koje se širi neslućenim razmjerima. Sve je tu negdje blizu, Amerika odavno nije kraj svijet, gledano iz naše perspektive male europske države koja se uvijek gura gdje i drugi.

Bilo to dobro ili loše. A Amerika već odavno vlada svijetom. Pa je sve njihovo super, makar to značilo zatiranje naših vrijednosti. Kako amerikanizacija poprima sve veće razmjere, možda je posebno vidljivo na primjeru jezika. Ma dajte, kao da niste primijetili. Mogu se kladiti kako i vi svakodnevno upotrebljavate razne riječi koji ne da nisu hrvatske, nego još gore. Samo su preobličene u nešto nalik našem jeziku.

Jezik je jedna od tekovina koju moramo njegovati i poštovati. Da nas potpuno ne zatre opća navala tuđica. I ne samo u jeziku. Posebno je to izraženo u ovoj takozvanoj modernoj kulturi u kojoj živimo, iako mi nije jasno što taj pojam točno označava. Pa smo svakodnevno bombardirani riječima poput: celebovi, event, showbizz, look, styling, party.

Svaka vlas mi se digne na glavi kad čujem kako lijepo našminkane novinarke ili voditeljice izgovaraju te riječi na našim malim ekranima. To je postalo normalno, rekli bi: must have. Ne kažem da trebamo biti zatvoreno društvo koje će se hrvatstvom busati u prsa i odbijati sve što dolazi izvana. Samo, treba imati mjeru. Ali, kad je to tako teško postalo...

O imenima za djecu bespredmetno je raspravljati. Ipak, zahvatila nas je manije stranih imena poput: Chiara, Emily, Donatella, Atila, Raul, Renco, Noah. Kad ih majke zovu po parku, okrećeš se da vidiš jel u blizini Kip slobode ili Eiffelov toranj. Ali zato imaju prava hrvatska prezimena pa se ne mogu izgubiti. Toliko smo se navikli na strane riječi da možda više ni ne primjećujemo kad ih izgovaramo. Jer je to postalo moderno i općeprihvaćeno.

Dobro, mejlati je ipak lakše reći nego: „Poslat ću ti elektroničkom poštom." Samo, piše li se mailati ili mejlati kako i izgovaramo? Ili ni jedno nije točno zato što je ta riječ upala nasilno u naš jezik i ne da se van? Da ne govorim otkad je došao ovaj svemogući Facebook. Poslala mi je rikvest pa sam joj lajkala sve slike, napisala lol na wall i poslala mesagge u inbox.

Od onih kratica vtpp, mwa, dns, tnx, bzvz mi je muka. Zar nitko više ne zna govoriti, da ne spominjem pisati?! Znam, opet sam malo zarinula u taj tamni jezični svijet gramatičkog podzemlja. Kad si ne mogu pomoći. Posebno me fascinira kad slušate razgovor dvaju kompjuterskih znalaca, osjećate se kao idiot koji je prvi put kročio na nepoznatu planetu gdje nitko ne govori jezikom koji je razumljiv širem puku: pikseli, hdd, midi, port, ruter, url, striming, gadget, wireless.

Kad pitate što to govore, samo ležerno odgovore: Ma sendam ti sve na mejl, dont vori. Ljudi zaboga, koji vi jezik govorite? Čini mi se kao da opet iznova zaboravljamo koliko nam je bilo teško doći do ovoga što sada imamo i da uvijek, ali baš uvijek, tražimo izlaz na krivim vratima. Tako je i s jezikom. Napokon imamo svoj jezik, govorim naravno o standardnom. Ali ne, mi ga unakazimo raznim tuđicama, posuđenicama, nametnutim trendovima i sličnim.

Da ne govorim da govor ulice postaje normalan i da se miješa tamo gdje mu i nije baš mjesto. Mi se po običaju branimo: Pa znate nije to do nas, pa tako je svugdje u svijetu... Ah ta naša povodljivost i želja za udovoljavanjem takozvanim većim nacijama. Očito se s vjetrenjačama teško boriti. Na koju god se one stranu vrtile. Protiv opće globalizacije pomalo se nemoguće boriti.

Dakle, zaključak je da nam pomoći očito nema, morat ćemo i mi punim jedrima naprijed. Hoće li jednog dana biti popularan kineski pa da usvojimo i neke njihove riječi? E to jedva čekam. Živi bili pa vidili.