Jede li birokracija ljude i hoćemo li se pretvoriti u hodajući papir? Hobotnica zvana birokracija kad tad vas svojim pipcima dohvati. I onda joj se teško izmaći. Ona je proračunata, neumoljiva, vuče se hodnicima, zadire u podzemlje, dila plavim kuvertama. Ona guta slobodno vrijeme, šulja se novčanicima, sporo baulja registratorima i gubi se u gomili papirologije.

Vaša kolumnistica, po birokraciji, živi na kućnom broju 19, dok ostatak obitelji živi na kućnom broju 102. Moram li napominjati da je riječ o istoj kući? To je samo mali primjer koliko je birokracija neumoljiva i pomalo nelogična. A što je ona zapravo i koja je njena uloga?

Birokracija je vladavina uprave ili percepcija administrativnih aktivnosti u okviru određenih kompetencija unutar određene hijerarhije. Pretjerana birokracija stavlja pravila iznad čovjeka i odnosi se prema njemu kao prema objektu.

Na takvu sam definiciju nabasala. Iz nje ne proizlazi da je birokracija zapravo uslužna djelatnost. Birokratski službenici trebali bi vam biti na usluzi. Dakle, nema opravdanja za loš dan. Nema isprike za grubo ponašanje šalterskih službenika prema nama, ljudima s ove strane šaltera.  

Šalteri, kao mjesta na kojima tražite svu silu potvrda, izvoda i kartica, posebno stvaraju nervozu kod građana. Koji sve svaljuju na lijene šalterske službenike i nefunkcioniranje istih. Koji su često takvi, još i gori. Samo, usput budi rečeno, nismo ni mi, s ove strane šaltera, baš med i mlijeko. Toliko me to zaokupilo da sam se bacila na mini istraživanje državnog aparata i funkcioniranje državne uprave, lokalne samouprave te javnih službi, kojima je po definiciji zajednički cilj zadovoljavanje općih interesa i javnih potreba. Bar bi tako trebalo biti u uređenoj državi kakvu želimo.

Država mora funkcionirati, to je bar jasno. Samo, koliko je ljudi i administracije potrebno? Hrvatska ima 20 županija plus Grad Zagreb, isto toliko župana i po dva dožupana. Nadalje, ima 127 gradova, isto toliko gradonačelnika i po dva dogradonačelnika. Ima 429 općina, isto toliko načelnika općina i zamjenika, s tim da najmanja općina ima samo 6,1 km2.

Zadarska županija je tako podijeljena na 6 gradova i 28 općina. Još manje jedinice lokalne samouprave su mjesni odbori. Koliko podjela. Mreža lokalne uprave time postaje gusta i preskupa. Općine sišu državni proračun jer nisu održive, ne mogu same sebe financirati. Oni zajedno godišnje potroše oko 24,8 milijardi kuna, od čega na plaće odlazi oko 4,4 milijarde kuna.

Posebno me iznenadio podatak da plaće tih državnih službenika (župana, gradonačelnika, načelnika) nisu propisane nego su podložne vlastitom nahođenju. Ha, kakva država nam je ovo. Postoji jedno lijepo ministarstvo koje se bavi svim ovim i više, a to je Ministarstvo uprave. Ono s još 15 ministarstava u RH, Središnjim državnim uredima i mojim omiljenim Uredima državne uprave, čine Tijela državne uprave u RH.

Samo u ministarstvima zaposleno je 44 000 ljudi. Sad zamislite kolika je to glomazna aparatura. Nije ni čudo da nam iz EU poručuju da moramo smanjiti javnu upravu. Samo, kako? Možda nije stvar ni u brojnoj birokraciji, koliko u neučinkovitosti iste. Dajte, imamo previše službenika i birokrata. Neki nisu ni sigurni što rade, neki se šetaju hodnicima s kroasanima u rukama kao su došli đir pa su se eto i zaposlili tu.

Svi ti Uredi i Zavodi rade ujutro. Pod pretpostavkom da radite, ako trebate nešto obaviti, morate izaći s posla, što je gubitak vremena, a vrijeme je novac. Nadalje, šetat će vas uredima koje razdvajaju dugački hodnici prekriveni linoleumom gdje naslonjeni na zid počivaju arhivirani papirnati tragovi neke druge države. Jer smo se mi modernizirali i sve prebacili u kompjutere.

Vodite li se tom pretpostavkom, grdno ćete se prevariti. Krenimo od JMBG-a. On bi trebao služiti kao identifikacijska oznaka koja služi za povezivanje podataka u službenim evidencijama. Matični broj upisuje se u službene evidencije i javne isprave koje se izdaju na temelju tih evidencija. Iz toga slijedi da bi sve te službe trebale biti povezane i samo na temelju JMBG-a bi se moglo mnogo stvari riješiti bez dodatne papirologije. Znate ono, jedan klik i tamo ste. Ali ne, to bi bilo prejednostavno.

Tu na snagu stupa OIB koji je došao kao Spasitelj radi opće informatizacije javne uprave. Njegova zadaća je povećanje učinkovitosti državnih institucija i smanjivanja administrativnih opterećenja za građane i razmjene podataka između svih službenih evidencija. Ha, tu se skrio zec i ima velike uši! Dok sve ovo ne zaživi, ako ikad zaživi, zaglibili smo u papirima i nebulozama birokracije.

Svaki državljanin Republike Hrvatske mora imati i osobnu iskaznicu koja se izdaje na temelju jedinstvenog matičnog broja građanina, domovnice, rodnog lista i još par papira. Kad radite putovnicu, opet morate donijeti domovnicu bez koje ne biste imali ni osobnu, ali je opet morate donijeti jer se eto možda nešto promijenilo, ne znam ni ja kako. Slično je i s potvrdom o prebivalištu koja je posve nepotrebna jer svoje prebivalište možete dokazati osobnom iskaznicom koja je dokument i potvrđuje vaše prebivalište.

Gdje god odete traže da rodni list ne bude stariji od 6 mjeseci. Zašto? Iskreno, nemam pojma. Pa valjda ste se jednom rodili, pretpostavit ćemo. Ali ne. Uporno vadite svaki put novi. Upisivanje vjenčanog prezimena u rodni list također je potpuna nebuloza jer što će vam onda vjenčani list. Ako ćemo posve logično razmišljati, osobna iskaznica dokazuje sve nabrojeno gore jer bez toga ne biste ni mogli imati osobnu. Pa ne razumijem čemu taj presveti rodni list i domovnica?!

Sve to događa se u Uredu državne uprave kojih ima 20 u RH. U Zadarskoj županiji je to ona žuta zgrada u Vruljici. Trn u oku brojnih Zadrana. S dužnim poštovanjem prema velebnim institucijama i ljudima koji zaista rade svoj posao. Samo još jedan podatak.

Pretpostavimo da ste par u najboljim godinama. Situirani, dobro odgojeni, ugodni ljudi. Za sreću fali dijete. Nažalost, niste u mogućnosti imati svoje. Logično, želite posvojiti. Neučinkovitost i nepovezanost Centara za socijalnu skrb napravit će svoje pa ćete na posvojenje čekati godinama. Zašto? Ako želite posvojiti dijete u Zadru, morate se obratiti zadarskom Centru za socijalnu skrb. Proces je dugotrajan i mukotrpan.

Nema jedinstvenog registra ni djece ni posvojitelja. Pa tako biste se vi u praksi, trebali obratiti svakom od osamdesetak centara za socijalnu skrb koliko ih ima u RH, a to je zaista sramotno. Eto, zato se u Hrvatskoj godišnje posvoji samo 150 djece iako je interes daleko veći.  Oni su prave žrtve birokracije i njene sestre administracije. Znam da ćete se jednom osjećati kao žrtva birokracije. I to vam vjerujem.

Nema glupljeg osjećaja od onog kad vas šalterska službenica pogleda prijekim pogledom ispod naočala i usnicama namazanim crvenim ružem, koji se već preslikao na zube, izusti: FT1P! Što? Nemoguće! Sve sam skupila! Okrenete se na peti, pokretima pokislog psa, stišćući zube: Opet! Fali ti jedan papir! Prošli put je bio jedan! Sad sve ispočetka...Ah ta birokracija!