Na mladima svijet ostaje, to znamo. Samo, kakva nam je mladež i gdje mi to idemo? Živimo u državi koja je, eto, takva kakva je. Nekako smo se melankolično pomirili sa stvarnim stanjem stvari i samo nastojimo dočekati kraj mjeseca i drugu plaću. Na to nam se sveo život. Na životarenje.

Može li se išta promijeniti i tko će biti taj koji će nas izbaviti od svih zala? I to prije nego dođemo onome gori na ispovid. Ima li u Hrvatskoj perspektive za mlade ljude? Oni koji misle da nema, smišljaju planove za brzi i bezbolni odlazak odavde. U neku bolju, uređeniju državu. To se popularno naziva odljevom mozgova. Kako smo krenuli, odoše nam pripadnici elite koja bi trebala državu voditi. U bolje sutra, ma kakvo god ono bilo. Perspektiva mladih u Hrvatskoj nije bajna.

Ako imate sreće, pa nađete posao i osobu s kojom bi podijelili život, postavlja vam se stambeno pitanje. Koje nije nimalo lako riješiti. Jer ćete najvjerojatnije završiti kao podstanar ili s kreditom na 30 godina kao utegom oko vrata. Koji će vas neprestano potezati dolje. Pa kako da zadržimo mladež u državi što Hrvatska se zove? Posao, posao nam treba. Kad taj upitnik iznad glave sredimo, sve je lakše. Puno posla, malo posla. Glavno da se radi.

Čitala sam razna istraživanja provedena u zadnje vrijeme. Ciljana skupina mladih od 18 do 30 godina. Cilj istraživanja: prijevremeni izbori, uzori u životu, prepoznavanje važnih ljudi u Hrvatskoj. Pomalo je suhoparno nizati statističke podatke, iako su oni možda najbolji pokazatelji kako narod diše. Pa se tako spominje anketa po kojoj bi 67% ispitanika mladih od 18 do 30 godina odmah raspisalo izvanredne izbore. Hm, ne znam što bi na to rekla. Hvale se i ovi i oni, mi smo mlada stranka.

Mi svoje programe temeljimo na mladosti, mi smo prošlost ostavili iza sebe i hrlimo prema budućnosti. Dakle, je li jedini način da se nešto napravi za ovu zemlju uključenje u neku od brojnih stranaka na našoj šarenoj političkoj sceni? Iako, ne čini mi se tako kad gledam cirkus ovih dana koji nalikuje na razmještanje osnovnoškolaca prvi dan u razredu.

Ne mogu se oteti dojmu da se uporno bavimo krivim stvarima, da imamo krive predodžbe. I da nam je ponestalo kruha, pa se bavimo raznim zakulisnim igrama. Gdje glavne uloge igraju neki drugi ljudi, oni koji su nam poremetili kriterije i srozali nas na bića koja ne misle svojom glavom. Nekako mi se čini da smo pomalo zgodno zaboravili da smo si većinom sami krivi. Kako? Pa tako da smo sami izabrali vodeće glave ove zemlje i predali im se u ruke. Što su oni dobrano iskoristili u svoju i ničiju drugu korist. Onda se spominju uzori u životu.

Ha, tamo nekako podaci koje sam očekivala. Najveći uzori su sportaši i pjevačice, poneki zalutali znanstvenik ili književnica. Nećemo opet o srozavanju kriterija i sve većem zadovoljavanju mediokritetima. To je već postalo opće poznato. Uzori bi tako trebali biti ljudi koji su uspjeli u životu, sa svoje dvije ruke. Spominju se i očevi i majke, kao stvarni heroji. Tom bi se mišljenju i ja priklonila. U nekom tko je sve svoje što ima sam stvorio, iako je materijalno tako izguralo neke druge kriterije po kojima bi se tražili uzori.

Sve nam se poremetilo, pa i to. Nije sve tako crno. Veseli me priča o mladim zadarskim volonterima koji se organizirani u udrugu brinu za manje sretne sugrađane. Na ovaj ili onaj način. To su lijepe sličice i lijepe priče. One koje donose  pozitivne pomake i nadu u bolju perspektivu. Nije naša mladež toliko loša. Izuzev crne kronike. Tamo se ipak svega nađe. Ali, moramo gledati naprijed. Stvoriti uvjete za bolje sutra.

Dakle, do kakvog smo zaključka došli? Nešto treba mijenjati, to je očito. Samo što točno i tko će to promijeniti? Ja vjerujem. Vjerujem da negdje u ovoj državici koju smo s tolikom mukom gradili, postoji netko negdje. I da ćemo napokon isplivati iz ovog letargičnog sna što nas vuče na dno. Vjerujem. Jer sutra nikad ne umire... Samo, gdje je James Bond kad ga trebamo?!