Neke stvari jednostavno su nepobitne i neizbježne. Kao ono da vam kriška kruha uvijek padne na namazanu stranu. Da je Kalelarga najprometnija subotom ujutro. Da se neke stvari ne mogu kupiti novcem, koliko ga vi imali. Da su sapunice bijeg od stvarnosti. To su činjenice.

Kad sam počela udarati po tipkovnici, a da to netko zaista čita, dobila sam samo jedan savjet. Moraš biti uvijek aktualna i uvijek svježa. Znam, čini sa posve logično i tako lako. Ali ne, to je zamka. Biti svaki tjedan nanovo aktualan zapravo je u isti tren zahvalno i naporno.

Ali, di ćeš aktualnije od Šeherezade. Ne, ne, ne gledam. Eto, ja ne gledam. Nisam u onom zbroju od milijun Hrvata koji svakodnevno u osam navečer sjeda pred tv ekrane i hipnotizirano bulji u tu tursku sapunjaru. Pošto sam posve nekompetentna ocjenjivati kvalitetu serije, to neću uraditi. Tim više što ne gledam.

Međutim, kako onda objasniti tu posvemašnju opčaranost jednom običnom serijom? Ne znam odakle bih počela i bih li uopće imala što smisleno za reći. Ne samo da je Šeherezada zaludila Hrvate, nego je onaj buljooki Onur postao seks simbol svih vremena. Toliko da se prodaju vibratori s njegovim likom. Ajde da još netko zaradi na njihovoj popularnosti. Došli glavni glumci malo u posjet Hrvatskoj.

Gle čuda, kao nisu znali da je tu takva pomama za svime što je tursko. Kao da smo se malo vratili u prošlost. Za Santa Barbaru sam bila premala kad je išla. Ali, kažu ovi moji da se sapunica svakog dana, u nedostatku struje ili signala, prenosila na radiju.  Da, ljudi su slušali glumce kako čitaju tekst i tako svaki dan bježali od surove stvarnosti. Navodno je to čitanje teksta išlo ovako: Škrip, škrip, ide Eden (ona je u kolicima). O Kruz, mi amor...

Zar nije komično i pomalo poznato? Sada imamo prednosti digitalnog doba pa tako možemo pogledati nastavke na Internetu i to unaprijed. Zar se tako ne ubija ona čar čekanja što će biti u idućoj epizodi? Ha, svakakvih nas ima. Od tolikog izbora sapunica i serija, nešto morate gledati. Da ne ispadnem ja svetica ili antisapuničarka, imam priznanje. Ne gledam tu famoznu 1001 noć, ali gledam španjolsku sapunicu. Eto, rekla sam.

Gledam onu što ide u podne ipo, u terminu za kućanice i umirovljenike. I to svaki drugi dan, kad radim popodne. Posve svjesno, nakon ručka sjednem na kauč, dignem noge na fotelju i odmaram mozak 45 minuta. Znam, na kraju ću shvatiti kako je Alejandro sam sebi otac ili pak majka, ali riskirat ću. Ponekad me obuzme ona krivnja koju osjećate nakon što sami smažete punu vrećicu gumenih bombona.

Znate da to nije racionalno, da to nije općeprihvaćeno i nije uopće razumno, ali opet to napravite. Ma kako samo to možeš gledati? Ooo mogu, mene to opušta. Pa kad me još dida nazove na telefon i pita je li Marija Elena napokon rodila jer nije mogao gledati danas. Vidite kako sapunice zbližavaju ljude. Hrvati se teško oko bilo čega slože. Ali oko obožavanja jedne serije, sloga je neupitna.

Zato, ne glumite lažne svece koji se busaju u prsa svojim ukusom i gledanjem pametnih emisija kao što je Na rubu znanosti, dok u skrovitosti svoga doma svaki dan gledate 1001 noć i pojedete kilo sladoleda još na uvodnoj špici. One jesu pomalo zatupljujuće, riskirate svoje mentalno zdravlje kad očarano buljite u taj ekran i zamišljate kako će Ricardo ili Onur sada iskočiti s ekrana, vama izjaviti ljubav i živjet ćete sretno dok vas smrt ne rastavi.

Zar vam nije malo sumnjivo što se to nikad ne dogodi? Halo? Stvarnost vas zove! Međutim, lijepo je i smirujuće barem nakratko zaboraviti tko ste i gdje živite i praviti se da su računi, koji vas čekaju na onom tzv. prozoru u svijet, plaćeni. Bar na kratko. To im je valjda svrha, zaključujem mudro. Kako ne bih ja otkrivala toplu vodu tamo gdje je davno otkrivena, mogu samo skrušeno zaključiti.

Sapunice su naš bijeg od stvarnosti. Oaza mira gdje je sve moguće i onda kad se čini posve nemoguće. Jer to nije stvarno, gle čuda. Kad pogledate malo, ne bi se reklo da nemamo i mi našu sapunicu. I to onu koja ima milijune nastavaka. Pogledajte one koji predstavljaju ovaj narod i za njega odlučuju. Zar ne liče na likove iz sapunice? Bave se trivijalnim stvarima, govore u frazama i svaki dan nas nanovo iznenade.

Kakva fabula, kakav zaplet. Kako ne bi sve opet završilo na politici, ne brinite. Gledajte što se vama gleda, opuštajte se kako vama drago. Bila to turska, španjolska ili hrvatska sapunica, joga ili šetnja. Izbor je uvijek vaš. Mene ispričajte, ja moram ići, počinje mi serija. O hoće li se Estrella i Victor Manuel napokon baciti jedno drugom u zagrljaj i živjeti sretno do kraja života? Baš me zanima...