Službeno je donesen proračun! U nordijskim  zemljama je to neradni dan, sjedi se kod kuće i vrlo je važno za svakoga čovjeka. Kod nas? Kod nas većinu nije briga kada i ne može biti bolje - tipičan hrvatski pesimističan stav. Meni je toga više dosta. Ajmo se malo probuditi i početi činiti nešto za sebe i druge.

Idem u dućan. Ne radi jedan, ne radi drugi, ne radi treći. Nedjelja je? Ne, nije nedjelja. Utorak je i nije mi jasno što se događa. Idem probat naručiti pizzu. Osoblje je na kolektivnom godišnjem odmoru. „Nema dostave na baš cijeli dio grada". Uh, treća sreća. Uspjela sam. Jel u ovoj državi itko radi? Ako pitate mene, reći ću vam da ljudi rade, da preživljavaju i tako. Ja nekako uvijek pokušavam naći svijetlo na kraju tunela. Neki dan sam saznala da svjetlo na kraju tunela je zapravo svjetlo vlaka koji juri i ide upravo prema nama. U meni je ipak još malo nade.

Ako pitate moju sestru koja radi i živi u Americi reći će vam da ovdje nitko ne radi i da ne zna zašto se bunimo. Dućani ne rade, restorani ne rade, ljudi sjede usred bijela dana u kafićima i ispijaju kave. To je slika koju ljudi izvan ove države imaju o nama.

Zašto stalno nešto očekujemo kada ne dajemo ništa? Kako možemo očekivati da Jaca, Ivo i ekipa budu pošteni zajedno s proračunom kada i sami uvijek gledamo gdje ćemo negdje okrenuti koju paru (naravno ilegalno), postati bogataši preko noći, srediti nešto preko veze. Čitam naslov u novinama: „Kockanje postaje životni stil, a laž i dugovi svakodnevica." Eto, gdje sam falila?

Jedino gdje se možemo podičiti to je sport. Imamo našu Blanku, vatrene, paklene... Ali i tu uvijek imamo neke malverzacije, na žalost od strane onih koji stoje iza svega - menadžeri, predsjednici klubova i slično.

Auti, kuće, vikendice, brodovi. Sve na kredit jer mi ipak volimo živjeti kao na zapadu. E pa na zapadu obični ljudi često žive u iznajmljenim stanovima, nemaju auto, vikendice i brodove ali si zato vole priuštiti putovanja. Dolaze u našu predivnu Hrvatsku. No, mi moramo imati problem i s onima koji dolaze. Jer ipak, malo smetaju, gužve, čekanja, nerazumljivi jezici i tako.

Nedavno sam čula da je ovakvo stanje posljedica toga što smo dugo živjeli u komunizmu i nismo imali baš pravo izbora. Postojao je bijeli i polubijeli kruh, jedna vrsta jogurta, mlijeka, svi su imali iste traperice, majice i tenisice. Onda je došlo krvavo osamostaljenje i svjetlija budućnost. Sto i jedna vrsta cipela, čizmica, auta, čokoladi, slatkiša...

Totalno smo poludjeli zbog te slobode. Hoćemo imati sve jer nikada nismo imali ništa. I onda nastaju silna zaduživanja. Tko će imati bolji auto, skuplju robu i ostalo. Neka se vidi da se ima, a nema se. Stalno se govori - nema se.

Neki dan sam saznala da je osoba siromašna ako ima primanja oko dvije tisuće i dvjesto kuna i niže. Što znači da su rijetki siromašni jer ipak plaće se kreću od oko dvije tisuće i osamsto kuna pa na više. Zašto onda kukamo? Iako stvarno ne znam kako siromašni preživljavaju s tolikim iznosom. Dok se plati najam stana (jer siromašan ne može imati nekretninu), režije i hrana odavno se pređe tih dvije tisuće kuna. Stvarno me zanima od čega žive. Od vode i zraka? Ili sakupljanja boca? Navodno je to jedno vrijeme bio zaista unosan biznis.

Mislim da je utopija očekivati da budemo socijalna država dok se proračun krpa kako se krpa i dok ljudi nemaju kunu za izdvojiti kako bi drugima bilo bolje. Dok se ne promijeni mentalitet i stanje u glavama bolje da zaboravimo iluzije o tome kako će nam biti bolje. Samo vlastitim djelovanjem odmah i sada možemo bar nešto promijeniti. Kada počnemo izlaziti na izbore, plaćati uredno poreze, tražiti račune, odbijati (i kažnjavati) rad na crno tada će se i politika promijeniti. Sami biramo i krojimo sudbinu koliko god se tješili da su svi drugi krivi dok mi sjedimo prekriženih ruku i nogu ispijajući kavu.