Ako mi se od ičega diže kosa na glavi, onda su to one priče koje počinju sa: „U moje vrijeme nije bilo toga..." Odmah iza toga slijedi: „Vidjet ćeš kad dođeš u moje godine." Ta mi je još draža. Iako, moram teška srca priznati, da ima istine u tome.

Ako ćemo se ukopati u prošlosti, što često činimo i žalimo za minulim vremenima, nećemo dospjeti nigdje. I mene nekad puca nostalgija, ali imperativ je budućnost u koju svi svakodnevno ulažemo. Dakle, kako je to nekad bilo? Ispada da nije bilo ničeg lošeg. Sve loše smo mi, zlo društvo 21. stoljeća, proizveli ili izmislili. Nemojte me zafrkavati. Manje je bilo kriminala. Točno. Sporije se živjelo. Točno. Djeca su se drugačije odgajala? E o tome bi se dalo raspravljati.

Za mene je to prva stanica ka formiranju svijeta. Ako imate čvrste figure koje počivaju na moralnim načelima, uspijevaju isključivo svojim radom i zalaganjem, možete polagati nade u svjetlije sutra jednog naroda. Uvijek me zanimalo tko sve utječe na odgoj jedne osobe i može li se on zaista planirati do zadnjih tančina. Očito ne može, jer danas ne bi bili gdje jesmo.

Odgoj kao pojam ima mnogo definicija. I puno više ljudi utječe na jedno dijete i u njega usađuje vrijednosti koje ga oblikuju u čovjeka nego što mi mislimo. Zamišljam to kao skupljanje komadića krhotina koje će se jednog dana oblikovati u prekrasno djelo. Možda pomalo utopijski, ali ima nešto istine u tome. Ako pretpostavimo da na odrastanje jednog mladog čovjeka utjecaja imaju prvo obitelj, onda okolina pa na kraju institucije, zbroj je jasan. Samo ga treba pravilno pročitati.

Kad kažem institucije mislim na škole, koje bi trebale biti odgojno-obrazovne ustanove. Ime sve govori. Je li to zaista tako? Ili se očekuje previše ili dajemo premalo. Jer, nisu ni oni s te strane katedre svemogući. Zašto? Jer u te odgojno-obrazovne ustanove dolaze već pomalo formirane osobe, pogotovo u srednje škole. Pa glumljenje nekog autoriteta koji ustvari ne može dati nikakvu kaznu, kod njih više ni ne pali. Eto zato. Ali, daleko od toga da nemaju utjecaja. Imaju, imaju. Samo to trebaju znati usmjeriti i upotrijebiti na pravi način.

Možda nikad nećemo doći do jasne definicije, jer je to jedna od mnogih stvari koja je podložna promjenama. I nije upravljana od jedne strane, tako da nikad ne možemo uprijeti prstom u krivca kad nešto krene po zlu. Kad dijete od 15 godina policija zatekne kako polupijano tetura gradskim ulicama pred zoru, to je prekršaj. Koja je najbolja kazna? Za uši i roditeljima na vrata. Pa da vidimo kako će se onda stvari razvijati. Ružno mi je čuti ono da ulica odgaja djecu. Međutim, nije sasvim netočno.

Posebno me smeta kad se Internet toliko stigmatizira i okrivljuje za sve. Istina je da krije mnoge zamke u koje je lako upasti, ali držim da zrno soli u glavi pomaže da ih izbjegnete. Kažu da sve počinje i završava kućnim odgojem. Dakle, koliko ste vremena i truda uložili u svoje dijete, toliko vam se vraća natrag. Roditelji imaju snažan utjecaj i puno odgovornosti, mada toga nekad nisu ni svjesni. Međutim, nisu ni roditelji uvijek krivi. Mislite li da se roditelji narkomana koji su dotakli dno svaki dan ne pitaju gdje su pogriješili? Da je odgovor tako jednostavan, rješenje bi bilo isto takvo.

Društvo ima veliku ulogu, nekad potpuno zanemarenu. A društvo je vrag i teško prihvaća različitosti. Individuama se teško uklopiti jer društvo vrši veliki pritisak. Moraš biti kao MI. Svaka greška se kažnjava izopćenjem. A tko to želi? Samo snažni mladi karakteri, koji si čvrsto zacrtaju ciljeve, mogu se oduprijeti iskušenjima. Ona vrebaju svakodnevno, bez obzira na godine. Takvih stvari je bilo i bit će. Sada su samo medijski eksponiranije.

Pa me tako začudio podatak kojim se poslužila jedna medijska kuća u prilogu o maloljetničkom opijanju. Tamo je navedeno kako se prosječni hrvatski srednjoškolac teško opije barem šest puta mjesečno. Podatak zvuči pomalo nestvaran i senzacionalistički. Ne vjerujem da su ga izmislili, možda samo malo napuhali u svrhu gledanosti. Ali problem ostaje.

Srce me boli kada gledam te curice u štiklicama i minicama posve neprimjerenim za njihovu dob u posve krive sate. I onda u pomoć zazivam koga pametnijeg od mene, jer kome se obratiti? Prestanimo se izgovarati nedostatkom sadržaja za mlade. Istina je da ponuda nije bogata. Istina je da ljudi vise po kafićima u nedostatku ideja. Samo, ako dobro prokopate, ima tu svega. Ako dobro gledate i znate što tražite, kažem. Pa se tako naša Gradska knjižnica pokazale kao utočiste za sve uzraste mladih ljudi. Ovo nije samo priča iz Hrvatske.

Ovo je prešlo naše okvire i poharalo pamet poput tajfuna. Ako se zapitamo gdje leži srž tog problema, nećemo naći jednostavan odgovor. Zašto mladi, ma ljudi općenito, traže spas u alkoholu i zašto se bez njega, očito, ne mogu zabaviti? Kako se ubrajam u tu skupinu koja se naziva mladež, tvrdim da se može. Što smo zaključili? Da je i odgoj, kao mnogo drugih stvari, splet okolnosti i uloženog truda. Šteta se na kraju zbraja. Nadam se što manja.