U petak, prije završetka dnevnika, Eva je odlučila postati pametna.

Kiša je već treći put oprala grad i noć se cijedila ulicama. Sa asfalta se podizala para i sve je mirisalo na još jednu dugu večer u prosincu.

U kutu u kojem je Eva ispijala čaj tama se zavlačila duboko u pore pružajući sigurnost. Muškarci su sa zanimanjem buljili u ekran. Konobar je žustro sušio čaše, kao da mu o sjaju ovisi život, pjevušeći melodiju. Tako poznatu i miljama daleku.

Bio bi to sasvim običan petak da Eva nije donijela vrlo važnu odluku. Odluku koja, jednom kada je donesete, može pokrenuti niz sasvim neobičnih, bizarnih događaja. Ipak, vjerovala je kako su bajke odavno nestale, pa nema velikih izgleda da je zavaraju na putu do pameti.

Nije imala pojma kako početi. Objaviti svijetu? Dignuti se i prekinuti lelujavo tupilo oko sebe, privući pažnju hrabrom namjerom? Ne, Eva nije imala dovoljno razloga za to. Gledajući knjigu koju je s užitkom čitala gotovo cijelo poslijepodne, shvatila je da će to biti njezina prva bitka. I dobila ju je! Još je jednom uzdahnula na autobusnoj stanici pola sata kasnije, svjesna kako se trenutak u kojem je knjigu bacila u kontejner više ne može vratiti. No, bilo joj je drago. Osjećala se kao dijete s prstima u čokoladnom pudingu. Nepobjedivo. Sigurno se to na njoj moglo vidjeti, jer se nekoliko prolaznika zainteresirano okrenulo za njom. Barem joj se tako činilo.

Bez knjige, samo u tamnoplavom kaputu i zelenoj kapi koja je obuzdavala kovrčavi slap, Eva je bila uvjerena u uspjeh kojim je provodila svoj plan. Opametiti se! Bože, kako je mogla toliko čekati? Zašto nije transformaciju počela ranije? No, zaključila je da je to sigurno znak: postala je pametnija samim time što se dosjetila u čemu leži tajna sreće, a na tome će raditi i dušom i tijelom.

U redu u kojem je čekala, jednoj je gospođi nešto ispalo iz torbe. Ne razmišljajući, Eva se sagnula i dohvatila novčanicu, no u jednom kratkom bljesku jedan joj je glas naredio: budi pametna! Eva se na brzinu osvrnula oko sebe, i kada se uvjerila kako je nitko nije primijetio, strpala je novčanicu u svoj džep. U autobusu je bilo zagušljivo, no Evi je mirisalo na ljubičice. Nije mogla vjerovati koliko joj užitka donosi svaki korak kojim napreduje u željenom smjeru.

Eva je uvijek bila okružena gomilom pametnih ljudi. Izdvajala se kao zrno papra u snijegu, nepoželjna kao crv u jabuci. Ne može se reći da je nisu voljeli. Jednostavno, nisu razmišljali o njoj niti se trudili uključiti je u svijet u kojem za takve kao što je Eva nije bilo mjesta. Bila je posebna i oni su to znali. A ona se nikada nije borila na njihovoj strani. Zapravo, Eva se uopće nije borila.

Sedmogodišnja Eva vratila se iz škole sva u suzama. Njezina prekrasna pernica, poderana, svi flomasteri suhi i neupotrebljivi, slomljene bojice, puknuto šiljilo. Remek djelo njezinih prijatelja iz razreda. 'Sada ćeš valjda doći pameti', bilo je sve što joj je rekla majka, prije nego što je nestala u kupaonici, spremajući se za kazalište.

Kako bi provjerila što to zanima i čime su okupirane pametne žene, kupila je časopis s čije ju je naslovnice zavodio osmjeh neke glumice kojoj do tada nije znala ime. U pidžami i bakinim čarapama, udobno se smjestila na kauču i počela listati svjetlucave stranice. Točno u ponoć zaklopila je časopis i potražila bilježnicu kako bi zapisala nekoliko važnih ideja koje će već sutra početi provoditi u djelo. Početi će izvana, što će se intenzivno odraziti i na ono unutra, zaključila je.

U sljedećih nekoliko tjedana, Eva je iz svog malog stana i života izbacila dobar dio onih stvari koje su je držale usidrenu na obali. Romani, priručnici, enciklopedije, skripte, bilješke, znanstveni i književni časopisi - sve je to progutala velika crna vreća. Reprodukciju svog omiljenog slikara zamijenila je posterima o kojima je prodavačica imala samo riječi hvale, navodeći kako se radi o vrlo traženom artiklu. Svoju zbirku CD-a klasične glazbe ostavila je antikvarijatu, a nabavila je nekoliko albuma koji su se nalazili na vrhu top ljestvice. Riješila se i biljaka o kojima se do tada brinula, jer joj se činilo da i one upijaju pamet. Zapravo, odlučila je potpuno pročistiti svoj um od svih onih sitnica koje su je opterećivale. U trgovini, kolica je punila gotovo na slijepo, ne birajući pomno proizvode, ne vodeći računa o tome jesu li malomasni ili testirani na životinjama. Bilo joj je važno da to budu poznate marke, namijenjene pametnim ljudima koji znaju što je dobro. Dok je čekala u redu, jedan muškarac pokušao se progurati ispred nje, a ona mu to nije dopustila. Počela je zaista voziti bicikl, ne vodeći računa o tome kako je to opasno činiti tamo gdje bicikli ometaju promet. Počastila se velikom porcijom šećerne vune onog jutra kad je bez treptaja prešla preko trave.

Svakim je danom postajala sve pametnija.

Više nije zamjećivala bolesti, nesreće, nepravde, ratove, zagađenje. Nije niti čula mrmljanje prosjaka, nije pružala kovanice uličnim sviračima. Na poslu više nije ostajala prekovremeno. Ured joj je bio zatrpan nedovršenim spisima, no bila je prepametna da bi je to ozbiljno zabrinjavalo. I dok su se pred njom redali klijenti kojima se uvijek žurilo, više se nije trudila ispuniti njihove prohtjeve što prije. U Evu se uvukla osobina pametnih ljudi - bezbrižna flegmatičnost. Njezin omiljen odgovor u novom životu koji je sada vodila postao je: nemam vremena.

Kada je u izlogu vidjela kaput koji je nosilo stotinu žena u gradu, odmah ga je kupila. Eva više nije bila tako posebna. Sve se više prepoznavajući u drugima, stapala se s masom koja je svojom pameću vladala svijetom.