Ribara i ribarskih prigovaranja naslušala sam se u svom kratkom životu. Onako kako samo oni to znaju, ribari vam uvijek imaju nešto za požaliti se. Pa tako nema ribe već godinama, netko im je opet pokidao mreže, ukrao ješku ili nešto slično.

Ne daju im dozvole za sitno ribarenje, zatrpavaju ih raznim pravilnicima koje bi trebali ispunjavati po kaićima i ribaricama, vlast nema sluha za male ljude koji od mora žive. Nešto slično cijeli život boduli diljem Lijepe naše nagluhe, pokušavaju postići. Boljka prva, prijevoz i nedostatak istog.

Kako da ja objasnim svojim dragim prijateljima vlajima iz zadarskog zaleđa kako ja ne mogu sjesti u auto i za po ure sam do table na kojoj piše Jasenice, Raštane, Zemunik, Posedarje ili pak Vinjerac. S dužnim poštovanjem prema lijepim selima našeg zaleđa, to vam kod nas morskih ljudi ne ide tako lako. Moje putovanje krene nekako ovako.

Jako dobro moram isplanirati kad idem i pažljivo pratiti kazaljke na satu da ne zakasnim jer za otok sreće imam točno jednu liniju dnevno. Jednu. Nadalje, moram se misliti kako ću doći do luke u centru grada. Imam dvije opcije, put po noge koje me nikad nisu iznevjerile ili pak kojim prijevoznim sredstvom. Auto ne mogu nigdje ostaviti jer je parking skup, a autom se do ulaznih vrata dovesti ne mogu jer su uličice malog mista preuske.

Hvala čistim ušima koje su dobro čule molbe mojih otočana pa je od prije par godina moguće autom doći do rive i parkirati ga na kraju iste. U selo ne možete, put pod noge. Kad sam došla doli, nema tako lako nazad. Bar ne istog dana. Tako da vam je pametno uložiti u dobru budilicu jer ako vam vapor kaže ćao u 6 ujutro, nema u grad taj dan. Kad se sve zbroji i oduzme, morate i financijsku stranu pogledati. Ostala sam šokirana kad sam s blagajne Jadrolinije otišla lakša za 120 kuna.

Pitate se što je ova opet kupovala? Samo dvije povratne karte. Iste su do sada koštale 64 kune. Nije teško izračunati kako je to stopostotno dizanje cijena. Koje će najviše osjetiti vikendaši. Isti oni koji svaki petak uredno sjedaju u katamaran i nedjeljom hodočaste natrag u grad. Moram napomenuti kako ipak postoje i dvije veze ljeti koje uključuju 4 sata trajektom. Ako vam je život mio i niste turist kojem je trajekt pojam vrhunske zabave, nemojte se tako tramakivati. Iako, ništa nije teško i sve se to zaboravi kad noga stupi na taj kamen.

Kako se naša bodulska krv razlila po raznim gradovima, ima ljudi koji putuju iz daljnjih destinacija. Pa tako nije ništa neuobičajeno skratiti radni petak tko može i ima milog šefa, voziti kao luđak po vrletima autoceste i stići jedva živ na vapor u 17.30. Jedina veza, ponavljam. Cijeli taj postupak u obrnutom izdanju ponavlja se u nedjelju kada budilica obavještava kako katamaran Silba polazi iz Putničke luke Ist točno u 17.30 kada cima takne morsku površinu.

Ovim putem, čujte vi gore glavešine u odijelima. Vratite nam liniju koja je išla u 18.30 jer to znači još sat nekog posve drugog svijeta. Za vanredne linije nekako nema smisla moliti, pošto je uvijek neka izlika. Pa se nema ovog pa se nema onog. Bla, bla, bla. Otoka vi vidili niste. Lako vama u kravatama iz udobnih foteljica nizati grafove i tablice. Niste se zapitali kako je onim ljudima kojima ta jedna jedina veza dnevno znači poveznicu s civilizacijom jedne vrste? Naravno da niste.

A i turizam kojim se toliko hvalite, broj putnika koji toliko pumpate, moglo vam se sve to još povećati da samo malo upotrijebite sive stanice mozga koji vas je postavio na taj položaj. Nedajbože bolesti, hitna je za nas pomalo stran pojam. Zadesi li vas kakva nesreća, razbolite li se naglo ili pak koja trudnica požuri s rađanjem, uzdajte se u se' i u vozačke sposobnosti Pomorske policije i brzinu njihovog broda, sentimentalnog naziva Brzi. To je naša hitna i hvala im na tome.

Nadalje, nisu sva mjesta na otocima slika i prilika lijepog Preka. Iako i oni svojih problema imaju, stječe se dojam što si bliži kopnu - to ti je bolje. Pa tako imaju desetak linija dnevno, povezanost s gradom koju udaljeniji otoci mogu samo sanjati. Ali neka je nekom bar dobro. Kad se mladi i odluče nešto učiniti za rodno selo, korijene svojih otaca, majki, djedova i baka, nerijetko nailaze na poteškoće. Ne možete ovo, ne smijete ono.

Tradiciju čuvati možete, ali vam novce za održavanje iste na životu - ne damo. Pa sve ide po principu - snađi se druže. Svatko za svoje korijene obol svoj daje. Kvocat ćemo mi i zanovijetati i dalje. Ništa nije teško za oazu mira. Nijedna riječ nije suvišna, nijedno slovo nije uzalud napisano. Samo slušajte.