Prošlo je 16 godina.

Bila sam dijete. Znam da me cijeli prvi razred 'naučila' mama, drugi razred sam započela u drugom polugodištu, gotovo sam zaboravila kako miriše moj tata i kako izgleda najljepši zalazak sunca na svijetu onda kada ga promatraš s rive, bez straha da bi pred tobom mogla puknuti koja granata.

Prošlo je 16 godina i više nisam dijete, ali još uvijek ne razumijem neke stvari. Ako se 5. kolovoza 1995. godine na kninskoj tvrđavi zavijorila zastava od dvadeset metara, to znači da smo pobijedili? Ili bi barem trebalo značiti..? Novoizgrađeni spomenik akciji 'Oluja' u Kninu zasigurno će mi pomoći da se prisjetim i razumijem.

Draga gospođo Kosor, malo ste pogriješili. Tko vam piše govore? Provjerite malo kako i što piše. Mislim da vam ne stoji ono što ste napomenuli u Kninu, kako nećemo dopustiti revidiranje naše povijesti i svetinje. Bojim se da je kasno za to. Što će pisati u povijesnim udžbenicima budućih generacija? U hrvatskim udžbenicima pisat će oslobodilačka akcija, a u srpskim etničko čišćenje. Naši i vaši. Tko nam garantira da, u naručju Europe kojoj toliko stremimo, nećemo i mi revidirati vlastite povijesne činjenice, i tako učiniti korak prema zaboravu?

Teško je govoriti o temeljima na kojima počiva tvoja država kada se prisjetiš da su okolnosti u kojima je nastala bile i više nego krvave. Da, bilo je svega. S obje strane fijukali su meci, palilo se i pljačkalo, to je ljudi moji rat, gladna zvjerka, uvijek ista, bio Galicijski ili Domovinski.

Ljudi u ratu gube ono što ih čini ljudima. Osim slobode, gube razum.

Zbog toga se događaju sve one stvari o kojima se nakon toliko godina govori, s blagim odmakom od euforije. Da se te strahote, koje nisu imala baš nikakve veze s legitimnim vojnim djelovanjima, nisu dogodile, u sudnici ne bi završili Gotovina, Čermak i Markač. Za strahote ne može biti kriv narod, već pojedinci ili skupine koje su zloupotrijebile svoju poziciju, zar ne? A znate kako to ide u međunarodnim okvirima. Individualizacija krivnje, prava stvar. Samo što ne računaju da su Hrvati skloni onoj 'Svi smo mi...' i kod nas ta fora baš i ne pali. Osjećamo kao da su osudili sve nas.

O, da. Bio je to pravi rekordni vihor, prava 'Oluja' koja za svega 84 sata protutnji kroz 10.500 četvornih kilometara, dakle, jednu petinu Lijepe naše. Nažalost, u olujama se stradava i tako su na oltar Domovine svoj život položila 174 hrvatska branitelja.

No, da se ne radi o pobjedi, već nečem sasvim drugačijem, poruka je koja nam je stigla iz Haaga. Nitko nam nije čestitao. Oduzeli su nam ponos, tvrdnjom da je sve ono za što smo se mučno borili, bio udruženi zločinački pothvat.

Ne prihvaćam, ostajem dijete koje ne prihvaća i ne razumije. Neka me netko, molim vas, prosvijetli. Samo ne na onaj način na koji to rade naši vrhovni političari, kojima baš dobro dođe malo predizbornog mazanja naroda, kada tako prekrasno odjeveni i ugojeni poziraju pod spomenicima.

O mrtvima sve najbolje, ali trebamo li dizati milijunske zidove zbog uspomena ili bi bilo bolje podići kakvu novu proizvodnju za žive kojima treba posla? Pa tipičan primjer stagnacije je upravo političarima ovih dana najdraži Knin. U deset godina Knin broji svega 150 stanovnika više, a oko 1700 ljudi je nezaposleno. A vi samo gradite spomenike. Cijena, prava sitnica. 6 milijuna kunica. Tko još živi od spomenika?