Već sam spomenula da na Božić majka ne kuha, kako bi se odmorila od preostalih 365 dana u godini. To je jedna zgodna tradicija koja je započela za vrijeme prvih blagdana nakon onoga što moji roditelji zovu Odlazak, a ja Sloboda

Božić je jedini dan u godini kada moja majka ne kuha, otac pere auto, a sestra ne broji kalorije. Mi smo jedna sasvim obična obitelj. Redovito se svađamo, ali ipak pazimo da onaj naburniji sukob padne na nedjelju i blagdan.

 

Zbog toga je Božić poseban - em je nedjelja, em je blagdan.

A poseban je i zbog toga što po prvi put u svom životu nisam sama. Mislim, u vezi sam. On je najružniji muškarac s kojim sam ikada bila, ali talentiran je u različitim područjima. Na primjer, zna masirati.

Nikada nisam upoznala tipa koji je imao smisla za masažu. I sam se nudi! Skida mi papuče i pita: Jesi li za masažu? Onda mi gnječi stopala. Nakon toga ide vrlo brz i vrlo žestok seks. U početku mi je to bilo stvarno fascinantno. Ono, tip zna masirati stopala, pogađa prave točke, nesumnjivo je sjajan u krevetu...

Nažalost, istina je izašla na vidjelo kada sam jednom prilikom, dok mi je žustro trljao palac, otvorila oči. Užasnuo me taj izraz, ta grimasa koju je složio dok mi je masirao stopala. Podsjećao me na Anđelu, djevojčicu koju sam za dobru lovu čuvala na faksu. Imao je identičan izraz lica kao Anđela kada bi je natjerala da pojede kajganu. Iskrivljena usta, crveni obrazi, kapi znoja na čelu, otežano disanje, sve je to zapravo bio put do orgazma. Jedne večeri, kada je već s vrata počeo: Jesi li za masažu? odmah sam mu skinula hlače i stala ga obrađivati, ali ne! Bez ritualne masaže jednostavno nije išlo.

Tada sam shvatila da ću za dobar seks morati prostituirati svih deset prstiju na nogama.

Prošle smo godine pokopali i djeda i baku. S majčine strane. Tatini su poginuli u prometnoj nesreći 1970. -te godine pri povratku sa Splitskog festivala. Od tada se radio gasi svaki put kada puste Terezu Kesoviju i Vicu Vukova. Tada se još nisam bila rodila, ali pričali su mi da je na pogrebu bilo više ljudi nego na tatinom vjenčanju godinu dana kasnije. Također, pričali su mi i to kako sam ja uopće nisam bila u planu. Dogodila sam se sasvim slučajno. Valjda mi se baš zbog toga sve u životu događalo neplanirano i sasvim slučajno. Slučajno sam na listiću za izbor slobodnih aktivnosti zaokružila DA umjesto NE na pitanju Želite li pohađati još jedan strani jezik? Pa je to zasigurno presudilo što sam završila na talijanskom jeziku koji sam zavoljela i danas imam diplomu Odjela za talijanski jezik i književnost. U Italiji sam bila samo jednom, na studijskom putovanju u Firenzi, gdje sam se otrovala alkoholom pa sam umjesto pred Duomom većinu vremena provela u bolnici.

Dvije godine nakon diplome, zaposlila sam se u agenciji za vjenčanja. Talijanski jezik ne upotrebljavam.

Već sam spomenula da za Božić majka ne kuha, kako bi se odmorila od preostalih 365 dana u godini. To je jedna zgodna tradicija koja je započela za vrijeme prvih blagdana nakon onoga što moji roditelji zovu Odlazak, a ja Sloboda.

Dan prije Badnjaka, kada je sve bilo spremno za pripremu, bakalar i meso u frižideru, a zalihe brašna, ulja i vanilinog šećera osigurane, majka se srušila u krevet s 38 i 7 na toplomjeru. Da je ostalo na 38 i 5, ajde, to je još moglo proći, ali ne! Dva vražja stupnja, dva kruga pakla razlike. Otac kuhati ne zna. Da barem zna popravljati stvari u kući, mijenjati žarulje, osigurače, žbukati zidove, ne zna jadnik ni to. On samo zna svirati klavir. I to vrhunski. Moj je otac najpoznatiji hrvatski pijanist, a ni sestra ni ja uopće nemamo sluha. Od njega smo naslijedile samo sklonost dobroj kapljici.

Što se dogodilo? Kako je sestra bila na skijanju s debeljkom koji joj je to mogao priuštiti, sve je palo na mene. Ne znam kako, nisam neki majstor, ali nekim čudom, možda i zbog rada pod pritiskom za koji sam se specijalizirala, božićni je ručak bio sasvim solidan. Otac je bio zadovoljan jer majka zbog bolesti nije bila uobičajeno lepršava, a i ja sam bila zadovoljna, jer zbog začepljenog nosa majka nije mogla procijeniti koliko sam daleko od njezinih kulinarskih sposobnosti.

Između sestre i mene devet je godina razlike. To i nije tako velika razlika, sada kada ona tvrdi da nije prešla četrdesetu, a ja već četiri godine nemam više od 25. Najveća je tragedija to što ona radi u vrtiću, a nema ni muža, ni djece, a naši roditelji smatraju da i ja krećem njezinim stopama. Svaki božićni ručak prolazi u raspravi o tome kako i zašto još nismo obavile TO. Već su izgubili nadu za sestru, ali ne i za mene. Nadu im ulijeva to što radim u agenciji za vjenčanja, pa su sigurni da će jednom i meni na pamet pasti da kažem sudbonosno da.

Sudbonosno NE.

Barem ne još, s ovim mojim Fetišistom. Tješi me to što ima stalan posao, za razliku od prošla dva tipa s kojima sam se zgražala nad propalom industrijom, mitom, korupcijom, koji su bili zaslužni za to što su mjesecima posjećivali biro. Na to se podsjećam svaki put kada stopala mažem losionom od borovnice.

I tako, kao što sam već rekla, bit će to uobičajeni blagdani. Božić je jedini dan u godini kada moja majka ne kuha, otac pere auto, a sestra ne broji kalorije. Sasvim obična obitelj.