Hrvatski mediji pretvoreni su u tabloide i bespoštedne trgovačke kampanje u kojoj svaka reklama izgurava prostor za ozbiljan novinski tekst

Marina Tenžera je objavila izvrstan tekst pod naslovom „Korporacijski masakr medija" (u Vjesniku od 3. ožujka 2012). U svim (drugim) dnevnim novinama ima više prostora za oglašivanja, reklame, teroriziranja privatnošću iz trivijalnih „faca", nego ukupno prostora za znanost, kulturu i školstvo.

Je li Vjesnik propao jer je imao uređivačku politiku koja se godinama (ot)hrvala sa sveopćom trendom tabloidizacije (tiskanih) medija ?! Moj odgovor je potvrdan.

„Hrvatski mediji pretvoreni su u tabloide i bespoštedne trgovačke kampanje u kojoj svaka reklama izgurava prostor za ozbiljan novinski tekst. Što je ostalo od nekadašnje bogate medijske scene? Bez sumnje, ostaci ostataka." (Marina Tenžera). Novine se sve manje čitaju, a sve više prelistavaju. Kod Vjesnika to nije slučaj. U našim najčitanijim novinama dnevno ima između 15 do trideset reklama. Prednjaći dnevna novina 24 sata. Slično je i u inozemstvu. Na primjer, britanski list The Sun u svakom broju ima između 25 i 30 reklama. The Sun je „najžući" od svih britanskih dnevnih listova, a hrvatski list 24 sata ga slijedi po primjeru tabloidizacije novina. U istima prednjače teme showbiznisa, lifestyla, skandala i slično.

Uredništvo lista The Sun se obrača mladim čitateljima: „Ako imaš priču o slavnoj osobi, skandalu i slično, nazovi nas. Čeka te veliki novac". Djeca sve češće postaju kolateralne žrtve medijskih natpisa. Bez sankcija za urednike i novinare. Senzacionalizam, spletkarenje, sex, nasilje- kažu vlasnici medija - prodaju novine. Naravno, kad su tavim teroriziranjem unisonih sadržaja „navukli" čitatelje i gledatelje. Svjetski bestselleri, drame, reklame, (animirani) filmovi, serije, reality show programi, listovi za tinejdžere, tematski su "opsjednuti" životom „slavnih", seksualnošću, voajerstvom, dokoličarenjem i nasiljem.

Časopisi za mlade šalju poruku mladima da sve ima cijenu, ništa vrijednost. U njemačkom časopisu Bravo za tinejdžere postoji rubrika „Kojemu tipu mobitela pripadaš". Zlatno pravilo marketinških stručnjaka glasi: „svoju robnu marku utisni djetetu u glavu do desete godine starosti". „Gotovo sve dnevne novine i nacionalna televizija pale su kao žrtve korporacijskih siledžija što istiskuju sve ostale sadržaje. Riječju, svaka Lidlova, Intersparova, Pevecova, Konzumova ili bankarska reklama gurat će se danas ne samo u nebrojenim TV-reklamama čak i nacionalne TV-kuće, već se i na internetskim portalima dnevnih novina i prostorno smještaju tik uz minijaturne tekstove iz kulture." (Marina Tenžera).

Koliko smo (nebrojno puta) čitali i gledali „sapunice" o izvjesnom Anti i Simoni, Pokosici i njenim (bivšim i sadašnjim) „dragima", Marijani i Nemešu, iščekivali porođaj poznate pjevačice, a ranije njenom „kućnom uratku", eskort damama, sirovim strastima „poznatih"...

Sve novine i internetski portali početkom ožujka su bili puni testova s (gotovo istim naslovom): „Seksi Nataša Munitić nadzirat će Hrvatske autoceste", uz neizostavnu (njenu) sliku u bikiniju. Nije važno što gđa. Munitić godinama radi u Ministarstvu prometa i koje ima stručne kompetencije. Važno je da nas mediji „informiraju" kako bivša missica održava liniju, koju/e (marku/e) torbice nosi, koji prefem preferira. „Kako je Nataša iz rubrike Lifestyle prešla u Događaje/Politiku? Ima li razlike između te dvije rubrike? Sudeći po smjeru u kojem se kreću hrvatski mediji, ta je granica jako, jako oslabila. Glad za senzacijom jača je od kvalitete, a u takvom loncu skuhan medijski proizvod svakim je danom sve papreniji, da tjera suze na oči". (Iva Pejković, 2. ožujka u svojoj kolumni na eZadru).

Čak ni ženska udruga B.a.b.e. više ne reagira na takve seksističke članke. Ovo su tek neki primjeri eutanazije medijske kulture. Koliko je poznatih kolumnista ostalo bez posla u zadnja dva desetljeća? HND o tome ne mari! O tome na kraju teksta. Uostalom, konačno priznajmo, zar nismo imali više (kvalitetnih) kolumnističkih priloga u vrijeme socijalizma?

Televizija, mobitel i internet su postali kradljivci vremena, s posebno razornim posljedicama za mladu generaciju. U kulturi eksponiranosti, mediji osobito (ciljano) mladima šalju poruku: Ako nisi prisutan u medijima znači da ne postojiš. Reality show programi su arena moralnih gladijatora. S njima se "siluje privatnost" (Živko Kustić). Reality show programi vode psihološkom kanibalizmu i ponoru moralne izopačenosti. Umjesto da postanu poznati jer su nešto učinili, sudionici postaju poznati samo zato jer su pristali na prostituiranje svoje osobnosti. Ti programi su žderači ljudskih sudbina.

Popularnost na Internetu se najlakše stječe provokacijama. Facebook i blogovi postaju arene za napade, nasilje, difamiranja „protivnika". Na internetskim stranicama se objavljuju uvrede i klevete, širi govor mržnje, rasistički i seksistički komentari nebrojenih anonimusa, što se naziva "slobodom medija". O brojnim drugim primjerima, detaljno pišem sa suradnicima u netom objavljenoj knjizi „Tamna strana ekrana".

Vratimo se našem Vjesniku. Dijelim mišljenje s Vladom Laušićem da smo i mi čitatelji suodgovorni za gašenje Vjesnika. „Pasivno smo promatrali kako nam žuta groznica sustavno truje naciju." Šutnja je bolest i našeg društva, (i) kada promatramo nestajanje kvalitete i (ciljani) odlazak briljantnih novinara-analitičara naše zbilje. O vodstvu HND-u nema smisla govoriti niti očekivati empatičnost i etičnost za brojne njihove kolege koji su ostali bez posla, (a nikada nisu reagirali), kod je njihov perdsjednik Suda časti Drago Hedl, koji je na senzacionalizmu i žutilu „ubio" djecu iz „Sivog doma" u Osijeku (o čemu sam ranije pisao). Takvi dobivaju nagradu od Predsjednika države. Malo je reći da je to skandalozno. Ili obratno, bi li bilo normalno da je nekom od brojnih „otpisanih" novinara dao isto priznajnje, jer nenormalno je postalo normalno!